URAN - ANĐEO ILI VRAG ( 2. dio )

DALMACIJO, POVJEŠĆU PREMORENA

U početku bijaše...što? Ovca, naravno! Kao što i autor neslužbene himne Dalmacije, a čiji naziv Dalmacijo povišću pritrujena u naslovu je ovog teksta, sebi nadjenu nadimak: Ljubo Stipišić – Delmata. A kako znamo da jabuka ne pada daleko od stabla, to je i Delmatin sin poznati glazbenik, Zlatan Stipišić – Gibonni. Vrijeme će tek pokazati jel sin poznatiji/važniji od oca ili je obratno, priteže li na stranu ovce ( Delmata ) ili majmuna ( giboni su tzv mali čovjekoliki majmuni ).

U ove tri rečenice stisnuta je suština materije koja pokreće - kardinalna ovca, suština duha koji traje – fiksna tradicija i suština uma koji se prilagođava komunikacijom – majmunska promjenjivost, egzibicionizam ljepote. Svo troje se nadovezuje jedno za drugim, kvalitete snage života, a mi ćemo se prvo pozabavit onim što je bilo u početku.

Dalmacija dolazi od latinske riječi delma, a što znači ovca. Po toj istoj ovci, postojalo je ilirsko pleme Delmati, koje ja zajedno sa mnogim drugim plemenima nastanjivalo područje zvano Ilirik. (Procjene o broju variraju od 20 do 70-ak plemena.) Ono se prostiralo na područje sadašnjeg Balkana, od današnje Slovenije do sjevera Grčke. Poslije se to područje, u nešto manjim granicama, nazvalo rimskom provincijom Dalmacijom. Kako je došlo do toga? ( Sljedeće rečenice se baziraju na knjigama polihistoričara Grge Novaka i sposobnosti moje malenkosti da povezuje različite činjenice i znanja u jednu smislenu cjelinu.)

Od starih antičkih vremena, a arheološki nalazi utvrđuju i ranija razdoblja, jedan od najvažnijih puteva od Rima prema Panoniji i sjeveroistoku, vodio je brodom preko istočne jadranske obale pa kopnom preko područja na kojem su između Cetine i Krke živjeli ilirski Delmati. Preko visoravni Kupres, put je dalje išao ka rijeci Bosni, čijom se dolinom nastavljalo do ušća u Savu. To je ujedno i najkraći put. Središte je pleme imalo u naselju Delminium. Iza toga slijedi naziv Dumno, pa Duvno, u srednjem vijeku Županjac, pa su se malo izmjenjivali Duvno i Tomislavgrad, da bi danas sljednik postojao kao Tomislavgrad. Kao i druga ilirska plemena, najvažnije je bilo bavljenje stočarstvom za preživljavanje. Glavni resurs se nalazio na visoravni Kupres, idealnom mjestu šireg području za ispašu razne stoke, a usput i na važnom pravcu kretanja od Rima prema Podunavlju. Što je više ljudi prolazilo, više se trgovalo; cijena domaće ovce bivala je sve većom, a pleme Delmati sve važnije.

Iz ovoga je vidljivo da su današnji Dalmatinci – strogo tehnički - ustvari porijeklom iz današnje Bosne i Hecegovine. Tehnički bi se moglo stoga prozvati Bosance da su porijeklom Dalmatinci, ali i obratno; Bosna/ rijeka i Bošnjak/čovjek iz doline Bosne primarno su zemljopisni toponimi, a Dalmacija/Dalmatinci prvenstveno označava ljude. Ergo, Bosna bi označavala prostor/mjesto ili astrološki kuću, dok bi Dalmacija ili Dalmatinci označavali kvalitet, to jest znak. I tako dolazimo do one ovce s početka teksta i otkrivanja tople vode: Mjesec u Ovnu astrološki je sinonim za antičke Dalmatince. Najvažniji ekonomski resurs onog vremena. Zašto se danas Dalmacija ne zove Liburnija, Daorsija, Japodija ili Ardijeja? ( Upravo je pleme Ardijejeci, sa područja današnjeg Dubrovnika i Boke te sjeverne Albanije, bilo najjače organizirano; imali su kralja Agrona i kraljicu Teutu; Rimljani su skoro 200 godina ratovali dok nisu posve ovladali Ilirikom; najveći i najduži otpor pružali su im Delmati; kada su Rimljani napokon ovladali cijelim Ilirikom, dogodila se velika pobuna pod rukovodstvom ardijejskog vođe Batona; ujedinio je plemena od mora do Panonije te uz saveznike Tračane stvorio vojsku od 200 000 ljudi; prvom rimskom caru Oktavijanu Augustu trebalo je 14 legija, od 20 koliko ih je imalo cijelo Crastvo, da skrši do kraja pobunu u 3 godine rata, od 6.god.n.e. - 9.god.n.e. ) Kako povjest pišu pobjednici, Rimljani su očito u ovci i plemenu Delmati našli vezivno tkivo za cijeli prostor Ilira, a ne u nečem drugom te je tako nastala rimska provincija Dalmacija, a sjeverno od nje i provincija Panonija. ( Ratovi se dobijaju logistikom; ovca je poslužila i rimskim legionarima, očito! )

Ako uzmemo Mjesec u Ovnu kao genetsku osnovu za Dalmatince, vladarstvo Marsa a izgon Venere, naglašava jednostavnost i direktnost, patrijarhalno društvo, borbenost i grubost, nametanje drugima kao vođe ( što sa najkvalitetnijim mesom kojeg je Kupres davao nije bio problem ). Saturn koji simbolizira

državno uređenje, ali i zemljopisno područje cijelih Dinarida, ovdje se nalazi u padu: koja god država da dođe, imat će problema sa Dalmatincima ukoliko golom silom bude nastojala vladati. Također, simbolizira i višak impulzivnosti, a manjak strpljenja; tzv kratki fitilj. Saturn označava i raskršće, potrebu da se zastane i bude na oprezu; u ovom slučaju to označava logiku života koja se upravo na rubnim granicama antičkih Dalmatinaca manifestira. Logiku života bi u prirodi najbolje opisala rijeka, i baš tu dolazi do različitih riječnih slivova u Dinaridima: jedan, i to veći dio, ide prema Savi i Dunavu, a manji dio ide prema Jadranskom moru. To bi ustvari bila psihološko – emotivna granica Dalmacije kroz povijest. Uža granica bi bila dokud raste maslina, a pri tome se obično misli na mediteransku klimu. No, Dalmacija nije samo jedna klima, niti samo jedna granica i tu dolazimo do prvog i osnovnog uranskog problema: kako nadvladat vlastite podjele, spojit se u sebi samome. ( Ovaj tekst se neće mnogo osvrtati na političke granice jer granice tog tipa su manje bitne, kao što ni genetiku ne predstavlja toliko pitanje nacije ili vjere već prvenstveno hrana, piće i zrak koji se udiše i prenosi s generacije na generaciju.)

Mjesec je egzaltiran u Biku, pa je tako ovčje meso osnovna vrijednost kojom se privređuje za život, a sa druge strane, ukazuje i na gurmansko – hedonističke sklonosti. Ofkors, Bik vlada i grlom, to jest pjevanjem pa tako u Dalmaciji imamo tradicionalne napjeve rera, ganga, ojkalica u zaleđu, a klapsko pjevanje na moru. Mars je egzaltiran u Jarcu što označava ambiciju, izdržljivost u poslu, rad za državu ili rat sa državom, a pad u Raku uskogrudnost, pretjeranu emotivnost koja donosi probleme, brzopletost, sklonost piću,grubost prema ženama. Izgon Marsa u Vagi daje nediplomatičnost, moćne otvorene neprijatelje, ali i zavodljivost. Rak označava sjever, a Jarac je jug pa i ta orjentacija ukazuje gdje Dalmatinac može dati najbolje od sebe. Ili, recimo to ovako, maslina je u simbolici Sunca i Saturna, a ona bi psihološko – emotivno bila na jugu. Jedan drugi ovovjeki simbol Dalmacije, magarac ( tovar ), također je u simbolici Saturna, a on je više prisutan na jugu. Tvrdoglavost koju tovar ima, ekvivalent je za vrijednost koju njegovo mlijeko ima, a sposobnost da trpi udarce i nepravde, možemo povezati sa kamenim kućama i drugim građevinama koje odoljevaju zubu vremena stoljećima i danas predstavljaju kamenu povijest, vrijednost samu po sebi. Dalmatinski tovar je simbolika one priče o Saturnu koji najsporije ide, ali na kraju najdulje stigne. Trpi sve i svašta dok ne podivlja. Saturn u Vodenjaku bi predstavljao divljanje tovara. Ali, to još nije Uran, mada je korak od njega. Egzaltirano Sunce u Ovnu s jedne strane ukazuje da imaju potencijal biti vladari/vođe drugima, kao da i sami vole jake vođe. ( Koja je razlika između autoriteta koji se nameće biti vođom (Saturn/Jarac) i vođe koji se nameće biti autoritetom ( Sunce/Ovan) za Dalmatince je jasna: poštivati položaj je jedno, a zaslužiti položaj je drugo.) Mjesec je u padu u Škorpionu, što ukazuje na stradavanja u ratovima, sukobe i mržnju, zavist i ljubomoru, kao i loš utjecaj na Dalmaciju od strane islama koji je u simbolici tog znaka. ( Znak Škorpiona u prostornoj orjentaciji označava od sjevera ka istoku što i jest smjer turskih prodora kroz prošlost. ) Mjesec je u izgonu u Jarcu – a on označava Jug u prostoru – ali je trigonom vezan uz egzaltaciju u Biku, što prevdeno znači da hrana i pjesma – ono što je imanentno kao najbolje što Dalmatinac jest – svoje mjesto pronalazi na srednjodalmatinskim otocima: Bik prostorno označava od juga ka istoku, a u odonosu na Kupres, kao mjesto gdje se ovca hrani, to je upravo taj smjer. Mjesec vlada Rakom, a taj znak označava Sjever; d point iz da su Delmati u ranijem razdoblju postojanja živjeli na prostoru današnje zapadne Bosne, a da su otamo se preselili u smjeru jugoistoka u 4.stoljeću p.n.e., kada su Kelti išli u pohod na Grčku. I druga ilirska plemena su tada se selila kud koji mili moji po prostoru tadašnjeg Ilirika. Kelti se nisu dugo zadržali u Iliriku, ali su se djelomice pomiješali sa Ilirima, donoseći i svoj utjecaj, prvenstveno u korištenju željeza i lončarstva. Ili, drugim riječima, Kelti su donijeli napredak u tehnologiji. Spajanje Kelta sa Ilirima, ili asimilacija – naziv je manje bitan od suštine – dolazi do prve uranske revolucije: imamo zbijeg, izbjeglice (Uran ), imamo dvije suprotnosti ( Iliri i Kelti ) i na kraju njihov suživot kroz različitost, gdje svi bivaju samo Ilirima, ali keltski utjecaj ostaje neprocjenjivo bitan za civilizacijski iskorak. U narednim razdobljima povjesti, sličnu funkciju su odigrali prodori Gota u rušenju Rimskog carstva, a kasnije i političko – vjerski utjecaj Franaka na osnivanje prvih srednjovjekovnih državnih tvorevina Hrvata na prostoru Dalmacije.

Sve ovo nas navodi da promotrimo i sam položaj Dalmacije u zemljopisnom smislu, a on je isti kao i prostor planinskog masiva Dinarida. Od zapada ka sjeveru u astrologiji označava znak Vodenjaka, a prostire se prema od istoka ka jugu, što je u simbolici znaka Strijelca. Promatrajući to u kontekstu horoskopskih kuća, gdje kao natus uzimamo ilirski Delminium ili Kupres, radi se o dijagonali između 6.kuće (zapad-sjeverozapad) i 12.kuće (istok-jugoistok). Prirodni simboli su Djevica/Merkur za smjer zapad-sjeverozapad i Ribe/Neptun za istok-jugoistok. Sa današnje točke gledišta, vidi se od kuda dolazi znanje, a od kuda vjera; kamo se ide raditi, a gdje se ide bogu moliti; gdje su putovanja kraća i poslovna, a gdje duža, prekomorska; od kuda dolazu droge, a od kuda lijekovi. Ovdje se vidi i simbolika antičke Grčke i njezin utjecaj na Dalmaciju. Grčka je u simbolici Djevice, ali smjer u odnosu na Dalmaciju je čini Ribom/Neptunom/12.kućom. Ribe i 12.kuća predstavljaju kolektivnu prošlost, ali su i intuicija o vremenu budućem. Pa tako Grci stvaraju svoje kolonije na području Dalmacije u 4.stoljeću p.n.e., prvo na Visu i Hvaru, a potom na Korčuli te prve na kopnu, u današnjem Trogiru i Stobreču (istočni dio današnjeg Splita), uz već postojeće ilirsko naselje u današnjem Solinu (sjeverno od Splita), koje će pod imenom Salona za vrijeme Rimljana u 1.stoljeću n.e. dostići svoj puni procvat ( središte provincije Dalmacije, grad od 60 000 ljudi, najveći u cijelom carstvu nakon Rima, Aleksandrije i Konstantinopola). Ovaj utjecaj Grka se odvijao paralelno sa utjecajem Kelta, pri čemu valja napomenuti da su Kelti sa Ilirima se izmješali, dok su Grci kulturološki bili iznad Ilira. Grci su imali robove kao klasu u svom društvu dok Iliri nisu poznavali ropstvo među sobom. Grci su donijeli i kršćanstvo u Europu, prve Biblije su pisane na starogrčkom pa tek potom prevođene na latinski jezik. Kasnije se ovaj utjecaj prenio na Bizant, koji je opstao skoro tisuću godina od prvobitnog nastanka kao Istočno Rimskog Carstva, koji je bio legislativni dominion rimsko/latinskim gradovima na obali Dalmacije nakon rušenja Zapadnog Rimskog Carstva. Ti su gradovi uglavnom živjeli u autonomiji iz razloga što je Bizant bio daleko da bi jače upravljat mogao, a novonastale srednjovjekovne države na prostoru nekadašnjeg Ilirika nisu bile tehnički jake da bi zauzele te gradove. ( Metaforički rečeno, s jedne strane kreditni jamac zvao se Bizant, a sa druge to je bilo Franačko carstvo.)Formalno gledajući, Dalmacija se tada svela u političkom smislu upravo na te gradove na moru. To drobljenje i mrvljenje pojma i imena Dalmacija, simbolika je loših promjena, jer Uran može donositi i loše promjene; znamo da je Uran u padu u Biku, a Bik označava vlastiti posjed i novčane transakcije, iz čega se da zaključiti da kad svatko gleda samo sebe i svoja posla, to ne može izaći na dobro za širu cjelinu. To se ponavljalo kroz povjest Dalmacije mnogo puta.

Da rezimiramo, bidna ovca to jest Mjesec u Ovnu, označava surovu borbu za opstanak. Sa jedne strane je pritišče racionalno i ovozemaljsko, a sa druge iracionalno i božansko; tehnika ili umjetnost, pitanje je sad?! ( Ovdje bi bilo zgodno ubacit digresiju o Grcima, u kontekstu onih koji su prvi pisali i tumačili novu vjeru, kršćanstvo. Svi imaju svoje duhovne fantome, a njihov je Aristotel. Naime, srednjovjekovno razdoblje kršćanstva umnogome je zasnovano na aristotelskome duhu u smislu tumačenja i postavljanja kršćanskih dogmi, pri čemu mi se čini najvažnijim stavljanje žene u sporednu ulogu u odnosu na muškarca, o čemu se sama Biblija ne očituje nedvosmisleno po tome pitanju. No, Grci su nam dali osim religioznih i astrološka stara znanja i učenja, opet kroz prijevode i knjige drugih. Utjecaj Grka je nemjerljiv za Dalmaciju, ali nećemo pretjerivati; Grčka, ili ono što je od nje ostalo za vrijeme Turaka, preskočila je renesanasu, najvažnije razdoblje ljudske civilizacije od antike, dok je Dalmaciju zapljusnila u valovima. Pa nam se kao jedan od plodova renesanse, u astrološkom smislu, dogodio Placidus Titus, koji je svojom knjigom Primum mobile unio revoluciju u dotadašnje znanje sa svojim sistemom kuća horoskopa, ali i progresijama na osnovu sekundarnih direkcija. E, to je bio pravi pravcati Uran!!! Dalmatinci mogu Grcima reći veliko hvala, ali rimska kultura i grane koje su iz nje se razvile, u mnogo čemu su utrle dublji trag.)

Ergo, dijagonala 6. -12. kuća označava promjenjivost, dovršavanje prethodnih djela ili prilagođavanje u hodu novonastalim okolnostima. Ništa neobično, pamet se, kolokvijalno, brine za vlastitu guzicu, a inteligencija je zadužena da šara na sve strane, pa uvijek postoji izbor između iskustva (Saturn) i uma otvorenog novostima ( Uran ). Mjesec označava nesvjesni intelektualni potencijal, u Ovnu je okrenut sebi, a tek Merkur označava razvoj kroz svjestan um. Na drugoj razini, to su kraća putovanja i trgovina. Orijentacija je ka Jugu, ka moru, a to predstavlja Jarac/Saturn. Ergo, prevladava tradicionalizam u intelektualnom smislu, oslanjanje na iskustvo i lukavstvo.

Kako Jarac/Saturn označava i raskršće, tu se misao račvaje na tradiciju i konzervativizam; konzervativizam nije isto što i tradicija, mada ljudi obično tek uz dodatak ekstremni razlikuju konzervativizam i ekstremni konzervativizam, što bi ustvari bila razlika između tradicije i konzervativizma. D point iz što stav da je prije bilo bolje, lako se otklizne u stav da je prije uvijek bilo bolje, a to stavlja otpor svakoj promjeni, kakva god ona bila. Nego, usmjerenost uma na Jug, osim što Damatinca čini tradicionalistom, a gdjekad i konzervativcem, usmjerava ga u konkretnom smislu i na Grad. Ofkors da samo jedan grad zove se i može se zvati Grad, a da svi drugi gradovi imaju svoja imena ( misli se na Dubrovnik ); u ovom slučaju grad označava stare gradove na obali, pod jakim utjecajem Grka i Rimljana, a poslije Bizanta, Vatikana i Venecije. Za one koji ne znaju, grad u astrološkom smislu u simbolici je Urana. Eto prilike ovci koja se bori za goli život da se individualizira, postane samosvjesnija, prepusti se okolnostima na koje ne može utjecati! Grad predstavlja okolnost da se postigne ono najbolje što grad može – egzaltacija u Škorpionu – a to znači da se ratuje i bori za svoja uvjerenja, ili ostavlja sve i transformira. To nekad znači odlazak u iseljenjištvo, nekad mijenjanje vjere, u novije vrijeme politička uvjerenja, a u stara vremena to je označavalo asimilaciju. Pretvorba seljaka u građanina! ( I prenamjena zemljišta iz poljoprivrednog u stambeno, također je u simbolici Urana, riječ je o modernizaciji, kajgod.) Već smo rekli da znak Škorpiona označava orjentacijski smjer od istoka ka sjeveru i da se najčešće povezuje sa utjecajem turskih osvajanja i prodora u Dalmaciju. Također, to je i smjer avarsko – slavenskih prodora i osvajanja, potom i doseljavanja Hrvata sa prostora današnje Ukrajine i Poljske. Izbjeglice i došljaci uvijek promjene donose. Taj smjer udara poput kvadrata na liniju prostiranja Dalmacije od zapada-sjeverozapada prema istoku-jugoistoku. Ali, to nije ništa neobično: to je smjer puhanja vjetra bura, koji je hladan i suh, dobar za moždjane u glavi, isušuje vodu u koljenima, a odlikuju ga orkanski udari koji znaju biti i veći od 200 km/h, posebice u Ravnim Kotarima podno Velebita.

Ono što bura sruši, nije ni zaslužilo da opstane; ona traži čvrsti stav. Bura sa sobom svašta donese, pa je teko i u Dalmaciju svašta dolazilo. S druge strane, kako je bura u absofuckinglutely simbolici egzaltiranog Urana, znak Škorpiona označava najdublja iskušenja i opasnosti. Škorpion označava i kolektivno tijelo, fatalne promjene koje se tiču svih, a nakon kojih ništa više nije isto ( nije li rat najbolji opis takvih promjena?! ) pa ako su nekad prije ovčari sa

Kupresa miješanjem sa građanima i sami se popeli na civilizacijskoj skali, zašto to ne bi i drugi pokušali? I odmah se uočava da su nekad prije ( stari Dalmatinci ) ustvari postali Saturn, a drugi su ustvari došljaci ( Uran !) koji su na krilima ratova burom donešeni.

Tako se u Dalmaciji, njenom začetku i početku, rastu i procvatu, mukama i borbama, očituju povijesni ciklusi među ljudima puno šireg opsega negoli je to sama Dalmacija i ljudi koji tu žive ili su nekad živjeli. Sirovi dalmatinski materijal u sebi ima sok života – ipak je Sunce egzaltirano u Ovnu! - sposoban da oplemeni i oplodi štagod, ako su okolnosti (Mjesec) dobre. Možda je to najslikovitije kod pića za bogove , to jest vino; sadnica je od divlje loze, ona se puno bolje u zemlji adaptira i uhvati korijen, a na nju se navrne tzv pitoma loza. ( Mala digresija: vjerojatno mnogi ne znaju da su Dalmatinci prvi od bijele rase koji su se miješali sa Aboriđinima u Australiji, Maorima u Novom Zelandu i Indijancima u Sjevernoj Americi. Ovo sa Amerikom nije dokraja potvrđeno, ali se sumnja na Dubrovčane da su u jednoj od ilegalnih plovidbi preko Atlantika, u vremenima netom iza Kolumba, prebacujući izbjeglice i avanturiste spremne to platiti ( šverceri ljudima ili trafikanti, zvuči poznato, zar ne, ali ljudi su oduvijek bili i najbolja i najskuplja roba ), nasukali se na obali otoka Roankone u današnjoj North Carolini i pomiješali sa Indijancima koji su poslije dobili naziv pleme Croatan, ističući se svijetlom bojom kože. Priče sa Dubrovčanima su uvijek obojane dozom mistike: koliko god se mislilo da su Mlečani premazani svim mastima, Dubrovčani su bili i više od toga. Pred Turcima vazali, a prema svima drugima neovisni i slobodni; u savezu sa Napuljskim kraljevstvom, sa kojima su trgovali, a u zavadi sa Mlecima; sa Vatikanom toplo-hladno, prema potrebi, a Španjolska kruna im zaštita u nevoljama; radi tih istih Španjolaca, zajedno sa njima ratovali sa Englezima, ali bez svojih zastava, jer su Englezi bili najveći saveznici Turcima u Europi; kadgod malo na Bosporu kihnu jače, Englez u pomoć pristiže i nove fronte na Zapadu otvara, sa dugoročnom jasnom politikom – ostvariti premoć na Atlantiku i imati bolju poziciju za kolonijalna osvajanja. Ako netko i sumnja, ne treba niti malo: Dubrovčani i Bokelji samo su genetski nastavci ilirskih Ardijanaca, najsposobnij od svih ilirskih plemena za život i rat na moru; pa kako im je u kolektivno nesvjesnom (Neptun!) ostao vojni poraz od moćnijih od sebe, sada se golo preživljavanje baziralo na pameti, trgovini i diplomaciji. Ofkors, naučili su da ono što je ovca učinila kao platežno sredstvo, dajući moć onome tko kontrolira resurs – danas bi to bio petrodolar u nevidljivoj moći Amerikanaca nad svijetom – njihov najveći resurs jest znanje plovidbe morem. Bez tog osnovnog soka života, nikakav budući Grad nebi bio moguć, niti bogatstvo kulture koju su ostavili za sobom. Btw, Dubrovnik je nastao nakon propasti antičkog grada Epidaurusa, današnji Cavtat, uslijed navala Avara i Slavena te su izbjeglice (Uran!) pobjegle na otočić pored obale, petnaestak kilometara zapadnije od Epidaurusa. Na grčkom Laus označava hrid, pa je vremenom od te prvotne hridi Laus-Raus-Rausium-Ragusium-Ragusina došlo do imena Ragusa. Prekoputa te hridi/naselja Ragusa nalazilo se selo, od slavenskih došljaka ( došljak ili izbjeglica – svejedno, opet su uranska posla u pitanju ) koje se zvalo Dubrovnik; ime je došlo po hrastovoj šumi i staroslavenskom nazivu za hrast, a to je dub, dubrava. Tjesnac između obale i hridi je vremenom postajao sve plići, da bi naposlijetku u 11.stoljeću taj prostor se nasuo i dva naselja spojila. To bi bio svojevrsni most, a mostovi su u simbolici – gle čuda! - Urana! Ako se netko pita a di je taj nasip u današnjem Dubrovniku, taj bi ustvari pitao a gdje je u današnjem Dubrovniku simbol tog najuzviišenijeg Urana u astrološkom smislu? Ako je i bilo nekog crva sumnje, odgovor se krije u jednoj od najskupljih ulica na svijetu: današnji Stradun mjesto je tog nasipa koji je spojio dvoje u jedno. Nakon spoznaje ovoga, samo je pitanje vremena kad će se naplaćivat i obično šetanje po Stradunu!)

(( Digresija u digresiji: svaka sličnost sa nastankom Splita znakovita je sama po sebi. Nakon propasti Salone uslijed osvajanja Avara i Slavena, mnoštvo izbjeglica naseljava Dioklecijanovu palaču i obližnje dalmatinske otoke. Ovdje se simbolika izbjeglica multiplicira u odnosu na Dubrovnik. Pođimo od početka: car Dioklecijan dijeli prijestolje Carstva na dva dijela, s tim da svaki car ima i svoga zamjenika, pa tako cijelim carstvom vladaju 2 + 2 cara, što je državna reforma nezamisliva dotad u povjesti. Reforme su pod utjecajem koga?čega? Urana. Dioklecijan je i revni progonitelj kršćana, ne zato što bi njemu i carstvu smetala nova religija, već zato što kršćanstvo sebe smatra za jednu i jedinu ispravnu religiju, što se kosi sa tadašnjom rimskom svebožanskom politikom, u kojoj svatko može vjerovati u šta hoće, a službeni Rim ionako ima svoje bogove i božice. Pa izbjeglica nije nedostajalo. Pa se tako i sam car Dioklecijan preobratio u svojevrsnu izbjeglicu jer je odlučio abdicirati od prijestolja i skrasiti se pod stare dane u palaču/vikendicu. Abdikacija ili otkaz u simbolici je Urana. Pa je u međuvremenu i jedan došljak iz Sirije, ili je možda bio izbjeglica, teško je znati, dopilotao do Salone i tamo propovjedao novu religiju, kršćanstvo. Tu je hrabrost platio glavom. Ako netko ne zna, riječ je o svecu zaštitniku Splita, Dujmu ili skraćeno Duje. D point iz da je pogubljen na mjestu gdje je današnja katastarska granica između Splita i Solina, a područje se zove Dujmovača. Duje je ustvari solinski , to jest salonitanski mučenik – svetac, ali je vremenom postao splitski. Upravo to spajanje granica, ali i gradova, u simbolici je Urana. Ali tu nije kraj; kada je car Konstantin proglasio kršćanstvo državnom religijom za cijelo Carstvo, stvorili su se uvjeti da se kosti sv. Duje premjeste u mauzolej cara Dioklecijana, a na temeljima zgrade/građevine mauzoleja se podigne kršćanska katedrala. Danas se Splićani hvale da imaju najstariju katedralu na svijetu, što je samo dopola točno: građevina je najstarija, ali ne i sama funkcija vjerskog hrama. Taj preokret, reforma nad reformama, da progonitelj i prognanik budu rame uz rame, da grobnica/mauzolej (simbolika Saturna u Škorpionu) postane katedrala ( visoka građevina – simbol Uran!, a kamene stepenice do zvonika = Saturn u Vodenjaku; dnevni vladar; znanost ), da se oko toga zametne novi grad i crkvena prijestolnica (tek u 19.stoljeću Zagreb preuzima crkveno prijestolje među katolicima Hrvatima) – napredak je o kojoj ona blago meketava ovca nije mogla ni sanjati. Btw, ako je Jupiter Bog, Neptun je kuća/dom Božji, a to prevedeno znači – Crkva kao zgrada. Ergo, Neptunova egzaltacija u Vodenjaku označava između ostalog i reformu božjeg hrama, što je na prostoru nekadašnjeg Ilirika često bio slučaj, da jedna crkva propadne, zapusti se ili u pohodima sruši, a na njihovim temeljima nikne nešto drugo, nešto novo. Genijalnost Splita se očituje u spajanju nezamislivog i nespojivog, kao i samoj veličini i značaju reformirane bogomolje. Valjalo bi napomenuti da je Dioklecijan bio porijeklom Ilir iz sela podno Mosora ( rodio se kod brda Libavac, južno od današnjeg naselja Kučine ); carsku titulu je zaslužio vojničkim vještinama, kao i mnogi drugi carevi tog vremena pa bi se njegov povratak pod stare dane u rodni kraj mogao opisati i kao život jednog klasičnog dalmatinskog gastarbajtera. Rečeno je već da je bio revan u proganjanju kršćana, ali je manje poznato da je njegova žena Priska, zajedno sa kćeri Valerijom, bila zaštitnica tih istih kršćana. And last but not least, zadnji rimski car koji je vladao, Julije Nepot, pobjegao je u Split prije negoli je germanski vođa Odoakar osvojio Rim. Tu se neko vrijeme skrivao, da bi 480. godine u zavjeri bio ubijen. Tu bi krug bio zatvoren. Kako kaže latinska izreka, nomen est omen, ili ime je znak. Riječ split na engleskom znači podjela, a 70% engleskih riječi je latinskog porijekla. Različitosti koje Split u sebi ima i potrebe da se one prevaziđu, nalik su potrebi savezu kočijaša i konja. Sve je logično i kristalno bistro, ali od gulaša na stolu, svi bi se rukom mašili za meso, a krumpir ostavili drugome. To progovara ona ovca kupreška, koja misli na sebe i sebična je, ali na drugačije ne zna ili ne želi znati. Pa često gola sila odredi kome pripada uloga konja, a kome kočijaša. Kako sila često precjenjuje svoju moć, a podcjenjuje um, to za rezultat može proizvest katastrofu; nekad je to samo svađa, a nekad je i rat. D point iz da ako ovca ne zna, onda je treba naučiti. Nije sama na svijetu i treba učiti i od iskustva drugih, a ne samo svojih. Ili, ako nema Merkura, ne može doći ni do Urana već samo golo nametanje svoje volje drugome, što proizvodi nove i nove sukobe. Logika gledanja na život uvijek ide od općeg ka pojedinačnom, ide na traženje konteksta. Od pojedinačnog ka općem raspoznaje činjenice, ali ne vidi širu sliku, gubi kontekst, od stabla ne vidi šumu. Metaforički, domorodac u džungli pronađe automobilsku gumu ( a nikad nije vidio automobil niti zna šta je to ) i na osnovu toga počme stvarat mitove und legende. Kroz neko vrijeme, mit i legenda postanu stvarnost, a automobilska guma u nekom ritualu izgori kao olimpijska baklja. Uz dužno poštovanje Zadru i njegovim davnim ilirskim prethodnicima Liburnima te Šibeniku, koji je prvi veći grad na moru, a kojeg su osnovali Hrvati, dva najvažnija grada u Dalmaciji su upravo Dubrovnik i Split. Najvažnija u smislu da su najviše potegli naprijed, povukavši za sobom i druge, a ne samo sebe. Tko je povukao više? Recimo to ovako: dvije sile čovjeka guraju naprijed – ljubav i glad. Ljubav je i mudrost i znanje i ljepota i istina i tu bi zasigurno Dubrovnik prevagnuo nad Splitom. S druge strane, glad je nagon; ono zadnje što čovjek osjeća prije negoli umre. A i prvo, da se ne lažemo. To bi bila ona naša dalmatinska ovca s početka teksta, koja je simbol i gladi i sitosti u jednom. Svakome je važnije jedno u odnosu na drugo ovisno o mjestu i vremenu, a pri tome često presuđuje i slobodno sudačko uvjerenje. Kako ipak nije riječ o nogometu, to bi se uvjerenje moglo svrstati pod vjeru. A vjera je zajebana stvar: kada od 5 000 ljudi ne nekom trgu ili stadionu netko vidi 50 000 ljudi, a vrijedi i obratno, tada možemo reći da je čovjek vjernik par excellence.

Pa ću i ja sada iskoristiti svoje slobodno sudačko uvjerenje i imati vjeru da je poradi one bure šta puše 200 na sat podno Velebita, ipak malo manje podno Biokova, a podno Srđa još manje, razlog zašto su popi/svećenici glagoljaši jedini od strane Vatikana imali pravo služiti misu na narodnom jeziku. ( Ćakavica je najstariji oblik jezika u Hrvata, nastala kao kombinacija od novopridošlog staroslavenskog jezika i starosjedilačkog iskrivljenog romanskog jezika među Ilirima. Bila je prisutna u ijekavskom obliku, kao i u ikavskom, da bi sa prodiranjem Turaka sve više se nametala štokavica, potiskujući prvenstveno ijekavsku čakavicu. Dubrovnik je u 16. stoljeću potpuno prešao na štokavicu. Danas ijekavska čakavica postoji još samo u tragovima: na Lastovu, u Janjini na Pelješcu i u Bigovi na ulazu u Boku Kotorsku.) Siromašnim ljudima religija je važno utočište. Bit će da su ih se bojali pa su im malo izlazili u susret. Jer tako su radili i drugi prije njih. Nije da oni ne znaju da bi se to moglo rješiti i bez ustupaka, ali to košta, a i inkomodira one koji uživaju na toploj stolici. A njima je na prvom mjestu da im se ne narušava njihov mir. I blagostanje u kojem uživaju. ( Prepoznaje li netko u ovome Uran u svom padu, u Biku?) Pa iskustvena mudrost male ovčice, koja je gladna, pa bi i za ruku ujela, ili se otrgla i pobjegla gdjekud, pa se buni, kmeči, žali, kao dijete malo i gladno, a sve nebi li štogod užicalo. Kako je sada taman stađun od divljih šparoga – a one su kao i bura: teško ih nabrati, gorke za jesti, ali jako korisne za zdravlje – muškarci kroz povijest nisu imali vremena, a vjerojatno ni osjećaja da bi ženama brali cvijeće; prišnije je bilo nabrati šparoge, nahraniti želudac. Mjesec u Ovnu nije dovoljno izbrušen intelektom da bi se ičega bojao, iz njega progovara instinkt i nagon. Radi njega nekad strada, a nekad povuče druge za sobom, pa stradaju i oni. A nekad je masa onih koji slijede i koji idu za jasnim ciljem tolika da strada onaj/oni protiv koga se ovca mala pobunila.))

Što predstavlja crni lovac na šahovskoj tabli ne može se shvatiti ako se prati povijest kretanja dotičnog lovca već tek ako se zna razmještaj ostalih figura na ploči. Ili, ono što je nekada bilo crno, sada je bijelo, i obratno. Drugim riječima, promjenilo se vrijeme, promjenio se kontekst. A toga je u Dalmaciji bilo na pretek kroz prošlo vrijeme. Pa ipak, sinhronicitet prostora i vremena, trenutak svačega i ničega, ono nešto, življenje sada i ovdje, kao malo gdje na svijetu je snažno obilježeno kao u Dalmaciji. Kolektivno nesvjesno pamti u svojoj genetici sve kulturne epohe u nizu, od antike do danas, što predstavlja ogromno bogatstvo duha. ( " Blago siromašnima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko", reče Isus u Bibliji pa se u Dalmaciji dogodi sudar svjetova, siromašnih i bogatih, ne samo duhom već i svime ostalim.) Pamti svoje padove, ali i vrhunce. Pamti sukobe sa Crkvom , ali i sljubljivanje sa njenim institucijama. Pamti stavljanje čovjeka u istu ravan sa Bogom u stupnju kreativnosti, da bi nekad Bog bio potisnut od čovjeka, a nekad čovjek od Boga. Mala ovca je odavno prevazišla svoje meso; ona jede i pije sve što joj Mediteran daje i zahvalna je na tome. Ona zna da sve promjene koje su dovele do dana današnjeg, do sada i ovdje, dolazile su od ljudi i pojava koje su dolazile sa strane; drugih strana; sa svih strana svijeta. Mala ovca zna, ako je dovoljno obrazovana, da predstavlja mini raskršće cijelog svijeta. Mala ovca od astrologa primjećuje veliki križ koji simbolizira Dalmaciju: zemljopisnu dijagonalu prostiranja od sjeverozapada ka jugoistoku i na to ljudsko nadiranje pod pravim kutem sa sjeveroistoka i jugozapada. Sjecište međusobno suprotstavljenih sila jest dalmatinska obala; prodiranja iz smjera Rima i Venecije, ranije i Grčke, tu se zaustavlja u sudaru sa ljudskim prodiranjem iz smjera Bosne i još dalje od njih. Logika života je jasna: sve što je došlo iz crnomorskog sliva u Dalmaciju, moralo se temeljito transformirati da bi opstalo, a sa druge strane, upravo inputi takvog tipa su Dalmaciju najdublje regenerirali ili pak destrukturirali, dezintegrirali, raslojavali. Kvaka je uvijek ista: prihvaćaš li onoga do sebe ili ne. Kvaka/pitanje vrijedi za domaće ovce, za došljake, za izbjeglice, za osvajače, za kolonijaliste, za gospodu u gradovima, za seljake u selima. Odnosi se to i na moderne sezonske došljake, to jest turiste. Treba znati živjeti tu ogromnu razliku između ljeta i zime u Dalmaciji, kao što i turisti trebaju znati živjeti gužve da bi uopće stigli u Dalmaciju, a onda tražiti mirni kutak kojeg će platiti suhim zlatom ili pak uživati u ljudskom krkljancu na plaži i moru, nalik onom na njujorškom Times Square. Čuj mene, uživati? Aaaaahh, pa Dalmacija je veliki križ, a ne lotusov veliki trigon! Veliki križ se ili slomi pod teretom vlastitih i nametnutih briga i problema, ili pronađe snagu u sebi da sve brige i probleme riješi i nastavi živjeti. Kada ljudi naviknuti na život velikog trigona slete avionom sa kojeg drugog kraja svijeta u Dalmaciju, obično prvo dožive šok. Šokantno je sve: od hrane, pića, zraka, klime, ljudi,cijena, prometa, navika, tradicije, itd. Nakon šoka slijedi frapantna love at first sight ili gunđanje sebi i drugima u bradu, kritizirajući sve pomalo.

Ako zanemarimo gunđanja zbog ljubomore i zavisti, kao i skupoće, pravih kritika i nema mnogo. D point iz da domaćoj ovci , kojoj pada teško na želudac živjeti život velikog križa, tek netko tko živi život velikog trigona uspije otvoriti oči, da može progledati i jasnije sagledati sebe i svijet oko sebe. Genetika cara Dioklecijana opet se javlja kao duh iz boce pa razni veliki trigoni, i gastarbajterski i strenđerski, žele se skrasit u Dalmaciji i živjeti život. Naravno, kad si preblizu tada od stabla ne vidiš šumu, mala ovca malo toga zna sama po sebi. Zato pomažu ljudi koji nisu odavde, ljudi koji putuju, u Dalmaciju ili iz Dalmacije. Oni koji prvo vide šumu. Jer su se nagledali šuma i šumica. ( Digresija o Imotskom i Imoćanima: slove kao ili najbolji ili najgori Dalmatinci, nema sredine kod njih. Prostorno, od Imotskog do Selca na Braču ima oko 30 km zračne linije, taman koliko je i Velebit na jednom mjestu najviše širok. Šta sve ima u tih 30 kilometara Velebita, ali i cijelom dužinom ( 2 nacionalna parka, dvije najdublje jame u Hrvatskoj od preko kilometra dubine, razne zaštićene biljne i životinjeske vrste, a i sam izgled planine sa južne i sjeverne strane je kao izgled dvije svemirski različite planete ), toliko istog, sličnog ili možda i različitijeg ima u tih 30 km od Imotskog do istočnog ruba Brača. Sam Imotski ima, sa okolicom koja mu gravitira, Modro jezero, Crveno jezero i Prološko blato; rijeke Vrljika, Ričina i Grudski potok; Imotsko polje od skoro 100 km kvadratnih, smjera sjeverozapad – jugoistok, kao i planina Dinara, kao i masiv Dinaridi, kao i sama Dalmacija = ergo, potpuno je u sinhronicitetu sa širim prostorom. Uz to treba nadodati i kvalitetu vode, bogate vapnenanačkim mineralima, kao i sve druge rijeke jadranskog sliva, što ih razlikuje od rijeka crnomorskog sliva = više sunca, više minerala u vapnenačkim stijenama koje rijeka otapa i nosi u sebi. I ono najvažnije po meni, Imoćani odavnina znaju plivati, to je ključna stvar koja ih razlikuje od ostalih ovčara, daje im psihološku prednost nad drugima koji se spuštaju na more. A more je blizu, samo što se Biokovo ispriječilo, a onda se strmo spušta sa druge strane ka moru, uz negostuljubivu obalu pa onda morski nastavak, novi svijet, da bi se došlo do Brača, koji slovi u Dalmaciji kao kontinentalni otok jer ima dosta naselja u svojoj unutrašnjosti, a snijeg je redovita pojava, i zbog blizine Biokova i zbog same visine Brača. Ergo, Imotski ima natprosječno vode za unutrašnjost Dalmacije, svi stanovnici rano se uče plivati, što im daje jednu od najvažnijih vještina za budući razvoj: razbija strah i kompleks manje vrijednosti u susretu sa morem i stanovnicima dalmatinskih gradova. Imotski je tipičan primjer kako trgovina i kretanje, bliže ili dalje, kao i dobar položaj, na granici ili blizu nje ( granica je Uran, ofkors! ), utječe na razvoj inteligencije; u prvom slučaju bazirano na iskustvu i lukavstvu, a nakon toga, uz dobro školovanje, ima ih rasutih po cijelom svijetu na visokim društvenim pozicijama. Količina poznatih ljudi poteklih u Imotskom je nesrazmjerna samom broju stanovnika; ili se to meni samo čini, jer odlika hrabrih je da druge povedu za sobom pa se čitavo mnoštvo identificira sa vođom.)

U Dalmaciji, velikom križu, osim 4 smjera svijeta, i 4 elementa su jako naglašena. Vatrene vrućine ljeti, požari česti; kamena puno, a plodne zemlje malo, pa košta kao suvo zlato; vjetrovi razni zrakom struje i promjene donose, najpoznatija hladna i suha bura, i vlažno, toplo jugo; a južina često i kišu donese, pa danima pada bez prestanka, i ne znaš da li više vode u moru ima ili se sa neba spušta. Ljudi na selu i moru prije se prilagode promjenama od onih u velikim gradovima; ovise o vremenu, pa je prilagodba nužnost za život. To ga čini inteligentnijim negoli bi u osnovi Mjesec ( vlažnost ) u Ovnu ( vatren pa dominira, suh pa ne upija, ne sluša druge ) bio. Naučio je, jer se kretao, komunicirao i trgovao, u blizini povijesno važnih gradova je bio. Pa bi nekad stao, odmorio se i... načas bi se izgubio. Vrijeme bi stalo. Bolje reći, smjestio bi se između vremena. Vremena kalendarskog i vremena atmosferskog. Između prošlosti i između budućnosti, između svega ukopao se u sadašnjost, u sada i ovdje. Svejedno da li u vrijeme ljetne vrućine ili za vrijeme dosadnog juga i valova što se razbijaju o obalu, kiše koja zna danima padati jednolično, uvlačeći se svojim zvukom u ljudsku nutrinu, ili kad bura dere i kosi, a sunce zimsko grize i obraze štipa. Neki slabiji poznavatelji Dalmacije se čude Dalmatincima što upadnu s vremena na vrijeme u taj vakum ili limb, nazivajući to lijenošću. Da malo duže se zadržavaju ili pak žive tu, znali bi da ta tzv lijenost, ili kolokvijalno zvana fjaka, ustvari je produkt rada sva 4 elementa i sve 4 strane svijeta u istom trenu i na istom mjestu; ono nešto radi čega se neki drugi drogiraju, a neki meditiraju ili izgladnjuju svoja tijela. Slow motion. Ono kad sve dobro vidiš, dobro čuješ. Pa ti ne treba ništa više, nikakvo znanje ili energija, jer od viška bi zabolila glava. Pa ispuštaš sve iz sebe. Ergo, postizanje stanje fjake za našu malu ovcu s početka priče ustvari je duhovno dostizanje nirvane ili intelektualni orgazam kad opet dođeš sebi jer nakon toga nema više ništa čemu bi mogao težiti u životu. Gdjekud da se makneš, samo repetiraš stare težnje i stare ciljeve, sve ono što mala ovca sa Kupresa i uokolo njega, mislila je da označava kraj svijeta; svijet da je ravna ploča, ali nije; vrti se i ponavlja u ciklusima, kao i riječna voda. Kada se meso stopilo sa ribom, a rakija sa vinom – kada uranski sve razlike sažive u jednom i kroz mnoštvo. Kada uđeš u viši oblik Urana, u egzaltaciju Škorpiona, čiji znak označava beskrajno malo, atomsku jezgru, a onda to prepoznaš u beskrajno velikom i kolektivnom, kao mnoštvo atoma povezanih u molekule, tkiva i organizme.

Ono što bi bio mistični Eldorado, dostizanje Kalifornije američkim useljenicima ( ali i starijim doseljenicima ), to bi bilo konačno ovladavanje morem, ne zaboravljajući čobansku/pastirsku genetiku u sebi. Pa kao što Amer nakon toga ima samo Pacifik/Tihi ocean pred sobom, tako i fjakasti Dalmatinac, srođen sa prostorom i vremenom, može se bacit u more ili otići daleko, daleko, gdje ima mora i prirodnog rasporeda bar približno nalik Dalmaciji. I tu se tada aktivira 12.kuća i kolektivno nesvjesno, a koje daje intuiciju za vrijeme buduće, pradavni kontakt sa antičkim Grcima. Osnivaju se po svijetu kolonije ljudi čiji duh potječu iz središta svijeta ( Mediteran = medias terra ), stapajući se sa drugima, davajući im sok života. ( Ako je nekome teško stvorit predodžbu, 12. kuća označava i bijeg, a ona označava i gubljenje identiteta; to gladnoj maloj ovci, u borbi za preživljavanje, daje mogućnost da se uputi bilo gdje; nekad milom, nekad silom. Pretpostavlja se da je pola milijuna ljudi sa prostora Dalmacije, za vrijeme vladavine Mletaka, završilo u nepoznatom smjeru, što u ratovima, kao robovi oteti od Turaka ili na galijama, a obrazovaniji dio drito u Veneciju. Ili da se vratimo u bližu prošlost: Zagreb je do sredine 19.stoljeća, prije negoli se počeo teritorijalno širit na susjedna naselja i općine, imao tek 16 000 ljudi. A onda je ekonomski razvoj, pogodovan politikom, tražio nove i nove ljude, ilitiga useljenike. Useljenici/imigranti su , ofkors, Uran, a koliko je među njima, otad do danas, i Dalmatinaca koji su krenuli ka crnomorskom slivu logike života, teško je procjeniti.)

Osim ljudskog resursa, primjetno je da se Dalmacija i u materijalnom smislu raselila, bivala sokom i sjemenom za druge, drugima. Već opjevana Mletačka Republika je skupo naplatila zaštitu od Turaka, pobrstivši kao koza šume, posebice po Velebitu, gradeći temelje građevinama u venecijanskoj laguni na muljevitom dnu mora. O količini kamena koji je ugrađen u Veneciju teško je i pretpostaviti. ( To je ionako samo nastavak stare prakse: kada se danas vidi koliko je kamena ostalo u Saloni, može se samo pretpostaviti koliko ga je danas ugrađeno u Split, ali i u stare dvorce u Kaštelima. Sila boga ne moli, znamo to svi, najvažnije je bilo preživjeti, a u tome je Mjesec u Ovnu velemajstor. Ima to i dublje korjene: u antici su Rimljani nastojali romanizirati Ilire i to putem davanja povlastica koje su imali gradovi kroz tzv rimsko pravo, u odnosu na one koji nisu građani. Natezanje batine, a ona ima dva kraja, kroz povjest je davala razne rezultate; moglo bi ih se nazvati dvosmjernom ulicom jer su se mijenjale glavne i sporedne uloge u latinskoj uzrečici što je dopušteno Jupiteru, nije volu (quod licet Iovi, non licet bovi). Učenici uvijek uče od svojih učitelja, pod uvjetom da ih ovi imaju što naučiti, a oni iskažu volju da uče. Do koje razine će se popeti učenik u odonosu na učitelja, individualna je stvar. Nekad su Iliri morali učiti latinski kad su se novačili za vojsku i tako bivali kulturološki romanizirani, a vremenom i posve asimilirani. A nekad su Romani morali učiti hrvatski jezik i tako se kulturološki slavenizirali, vremenom i posve asimilirali u Hrvate. Ili, onako kako su se Iliri pretvarali u Romane, a potom u Hrvate, tako je i kršćanstvo stare poganske tradicije i vjerovanja pretvaralo u božiće i uskrse. Okamenjena tradicija se najviše buni protiv novosti i promjena, protiv transformacije, pretvorbe i napretka simboliziranog najvišim tipom Urana – onog kad se nađe u znaku Škorpiona. Lijepo je to napisao Ivan Gundulić u svom djelu iz 1622. godine Suze sina razmetnoga : Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje. A možemo se vrnuti i u nešto modernije vrijeme, 1974. godinu, pa citirati Eddie Stone-a iz knjige Donald Writes No More, koji je preoblikovao sadržajno slične riječi iz Biblije u what goes around, comes around ( "sve se vraća, sve se plaća" ). Ili nešto još jednostavnije, čemu ne treba nikakv prijevod ni dodatno tumačenje: Karma Is A Bitch.)

Kad smo već kod kamena, on je jedan od najvažnijih simbola civilizacije za Dalmaciju. Astrološki, pojam civilizacije pokrivaju društvene planete: Saturn i Jupiter. U saturnijanskom smislu kamen u Dalmaciji predstavlja sam materijal, ali je i simbol vlasti, svirepe moći i jakog utjecaja tradicije. Jupiterijanski elementi kamena očitovali bi se u religioznim motivima, raskoši zgrada onih koji su na vlasti, stranom ili plemićkom porijeklu, kao i sinonimu za bogatstvo u kamenu; Jupiter se bavi trgovinom, posebice izvozom u inozemstvo, na veliko. Pa se sada pričom možemo vratiti na Brač, od kuda dolazi najkvalitetniji kamen, brački bijeli mramor. ( Ustvari je cijela Dalmacija rudnik kamena i svojevrsni kamenolom na dlanu.) Bušenje dalmatinske nafte započeto je još u vrijeme antike za potrebe Rimljana, a prvenstveno za izgradnju Salone. Danas je brački kamen utkan u Parlament i Novi dom u Beču; Namjesničku palaču u Trstu; Reichstag u Berlinu; Parlament u Budimpešti; katoličku katedralu u Liverpoolu; atrij Parlamenta u Canberri, Australija; prilikom renoviranja Bijele kuće 1902. godine, jedan mađarski trgovac je otpremio 3 broda nakrcana bračkim mramorom iz Rijeke, koja je tada bila dio Ugarske u sklopu Habsburške carevine.

Mjesec u Ovnu je sirova duša, a kamen sirov materijal. Kamenoklesar je cijenjeni posao od davnina u Dalmaciji, a onaj plemenitiji dio duše koja se bavi kamenom dao je mnoge vrsne umjetnike – kipare. Jedan odskače u mnogo čemu: Ivan Meštrović, najveći umjetnik 20.stoljeća kojeg je Dalmacija izrodila ( u šire krugove slave se nebi štel mešati, ukusi su različiti ). Rođen slučajno u Vrpolju u Slavoniji; djetinjstvo proveo u Otavicama kod Drniša, od kuda i vuče porijeklo; školovao se u Splitu, a potom u Beču; živio i izlagao po svim meridijanima i metropolama svijeta; naposlijetku umro u Americi, da bi bio pokopan u vlastitom mauzoleju u Otavicama. Životni put dostojan pravog Dalmatinca: umjetnost čije je djelo nadraslo njega kao čovjeka. Ušao u kolektivno nesvjesno i pripada svima gdje je ostavio svoje sjeme, svoj trag, sebe sama. Svaka se politika, kao obična kurva, otimala za takvog čovjeka, dok on, i baveći se politikom, bivao je iznad svake politike, ostajući tek umjetnikom.

Kako je putovala sirova duša u kamenu širom svijeta, tako su i neznani kamenoklesari putovali svijetom, a ne samo umjetnici. Ranije je bila spomenuto – u prvom dijelu Uran – anđeo ili vrag? - da postoje mnoge veze između Dalmacije i Amerike pa bi sada bilo vrijeme da se o tome kaže nešto više.

Na prvi pogled je kod S.A.D. ( dalje, Amerika ) uočljiv znak Raka u horoskopu, što odgovara mekanoj ovci, a naglašeni prvi kvadrant, sa 6 planeta, Marsom u 1.kući i vladarom Merkurom također u istom kvadrantu, analogija bi bila za znak Ovna. Ovan je pionir i osvajač, onaj koji krči put sebi i drugima. Kako znak Raka kod Delmata označava zapadnu Bosnu kao mjesto egzistencije prije prodora Kelta, radi kojih su se morali seliti, to označava da su prethodno pripadali crnomorskom slivu rijeka kao osnovnoj logici života. Prebacivanje u jadranski sliv rijeka, analogija je za prebacivanje Europljana u novi svijet, preko Atlantika, u Ameriku, također jer su morali, vjerski ili egzistencijalno ugroženi, uz manju dozu ambicioznih avanturista. Kulminacijski Mjesec u vrhu neba i znak Vodenjaka, kao i sam Uran na Ascendentu horoskopa Amerike, označava da su imigranti/useljenici osnovni ljudski resurs, ali i ono što daje joj ugled u svijetu, čime privlači druge u smislu poštovanja, što joj daje status u društvu; N kao Narod, to jest sam Mjesec, postaje vremenom najjači sinonim za vlast i položaj u Americi. Mjesec označava i promjene, nestabilnost, a to u slučaju Amerike simbolizira političke izbore, ali i revolucije (industrijske, tehničke, obrazovne), kao i posljedice rata. Retrogradni Merkur (vladar horoskopa, predstavlja naciju, zajedno sa Mjesecom) u opoziciji na Pluton, 3. i 9. kuća ( dokumenti i knjige; misli/komunikacije/odluke i zakoni/duhovne aspiracije/religije; kraća i duža putovanja ) označava da su mnogi useljenici višom silom ( Pluton! ) mijenjali svoj identitet pri samom dolasku u Ameriku ili bi to radili nakon nekog vremena, bivajući svjesni da time mogu bolje napredovat u životu ( Pluton u 9. mijenja ideologiju, religiju, transformira se, dok retro Merkur u 3. ima tajno/skriveno porijeklo). Vrhom neba vlada Uran koji je u Blizancima, znaku koji označava duplo ili slično, kao i ljudima koji se kreću i imaju slobodnu volju; trgovina osnovna djelatnost. U praksi, do Amerike su prvi došli Vikinzi, ali to se ne računa. Još ranije, došli su Indijanci, i to iz Azije, preko Beringovog prolaza, ali ni to se ne računa. Ono što se računa jest Kolumbo, ali on je "zapeo" na Karibima. Računaju se Englezi, ali se ne računaju Francuzi i još ranije Španjolci, ili se makar nastoje zaboraviti. Skoro nikako se ne računaju oni koji su tu bili kad je Kolumbo zapeo na Karibima, to jest Indijanci. Pa je došlo vrijeme kad se više ne računaju ni Englezi jer svi su postali Amerikanci. A sa amerikanizacijom, koja je sa svakim ratom bivala sve jačom, svijet se prvi put susreo sa globalizacijom. U početku je Amerika magnetom lijepila ljude, da bi potom usisavala, a kako se u usisivaču natrpavalo svašta, svaki remont ili promjena kesice održavala se na čistoću kuće ( globalizirani svijet ).

Mekana ovca und sirova duša se idealno snalazila u Americi, jer to je bio savršen materijal za vatru s ražnja ( Mars ) i transformaciju u nešto novo. Dalmacija sa svojim brojnim akcentima među ljudima, taman se uklapala u sredinu gdje svi su isti, a tek dijalekti ukazuju gdje bi bilo čije porijeklo. Jezični dijalekti u simbolu su Merkura i Neptuna, ali akcent/naglasak je Uran; on je nedređen jeziku/Merkuru, a dijalekt/Neptun tu se uzvišeno osjeća.

Netko je glasniji jer je glasan, a netko jer je brojniji. Nema nadvikivanja već argumentiranja; u svim pojavama postoje prijelazni oblici, prijelazni događaji, vrata koja dijele staro od novog, prošlo od budućeg. Ergo, Uran. Vrata nekad vjetar otvori. On nastaje zbog velike razlike u tlaku zraka; što je razlika veća, i vjetar je jači. Bura je jaka zbog velikog kontrasta između planina i mora. Amerika je burovita zemlja sa tajfunima, tornadima, orkanima i drugim blagima božjim. Dalmatinac radi kuću od kamena, a Amerikanac da mu traje brat-bratu 30 godina, jer više od toga nije ekonomski isplativo. Dalmatinac u Americi uči kako da sa sebe skine ball and chain, okove svoje psihološko – emotivne prošlosti. Promijeniti kožu, a ostati isti – ono što je najstarije genetsko pamćenje kolektivno nesvjesnog u ovci malenoj : prijelaz iz crnomorskog sliva u jadranski. Nagonski, glavom naprijed, makar i u tvrdo se udarilo; bitno da glava preživi, opstane. Ali jedno uvijek ostaje isto: otvoreno i toplo srce ( Sunce egzaltirano u Ovnu ), predvodnik i inicijator novog početka, jer hladno i zatvoreno najveći je zatvor u životu čovjeka ( Saturn u padu u Ovnu; Saturn u izgonu u Lavu ) - Amerika na vrhu 4. kuće ima znak Lava: hrabrost i samouvjerenost američka je sigurnost.

Ergo, u Ameriku kad se odlazilo, najčešće je značilo više se i ne vratiti; a ako se vratiti ne namjeravaš ili je to postalo neizvedivo, teško, tada te samo potpis na papiru dijeli od transformacije u američki melting-pot, odlazak u 12. kuću, kraj svih puteva duše, u zaborav, ali i intuicija o novome svijetu, o budućnosti koja se ima roditi inspirirana starim idejama. Dvije ribe koje plivaju jedna nasuprot druge, jedna niz struju, druga kontra struje. Ofkors, prepustit se struji i utopiti u mnoštvo, to je smjer budućnosti. Teško je znati koliko se Dalmatinaca utopilo u moru i postalo plijen ribama john, frank, joseph, stephen, peter...

Na spomen ove zadnje, ribe peter, sjetim se proroka Johnnyja Štulića, po ocu Dalmatinca, a po horoskopu Ovna, i njegove davne i sjetne pjesme Pit i to je Amerika. Njega se komotno može nazvati modernim Grgurom Ninskim – glagoljaš kontra struje. Trenutno krade bogu dane u Nizozemskoj ( ili niskozemska, kako bi znali reći neki Dalmatinci ), a ona je u znaku Raka. Inače, najvažniji američki, a i svjetski grad, New York ( ili nevijork, kako bi rekli neki Dalmatinci ), osnovali su Nizozemci 1624. godine, davši mu ime New Amsterdam, da bi sadašnje ime dobio 1664. nakon što su Englezi u ratu pobijedili Nizozemce. Ipak, niskozemci uzvraćaju niskim, klizećim startom i ponovno osvajaju grad, davši mu tom prilikom ime New Orange. Ali zaludu, engleska čizma je bila jača i ubrzo se vraća staro ime, koje traje i danas, New York. Istini za volju, bilo je i ranijih europljana koji su dolazili, ali grad nisu osnovali. 1524. godine prvi uplovljava Giovanni da Verazzano, talijan/firentinac u službi Francuza, na brodu La Dauphine. Samo godinu iza, 1525. stiže Estevao Gomes na čelu španjolske ekspedicije, u službi portugalskog kralja, brodom La Anuciada. Prvi Englez koji je ušao u ono što se danas zove Velika jabuka, bio je Henry Hudson, 1609. godine, na brodu Halve Mean. Po njemu je after nazvana rijeka Hudson. I on je bio u službi nekog drugog, a ne nacije i države kojoj pripada: radio je za nizozemsku kompaniju Dutch East India Company. Nakon toga Nizozemci osnivaju 1621. Dutch West India Company, doseljava se 30-ak obitelji iz Valonije... i ostalo bi bila povjest.

A cijela ova govorancija da bi se notiralo da je New York u znaku Raka, jer nijedan grad nije u stanju bolje simbolizirati snagu stelija u Raku u 2. kući horoskopa Amerike kao što to može New York. Naravno da nije samo to: Rak označava plitko more, to jest pomorske luke i sve ono morsko što se tiče mnoštva, tj naroda. Označava i obitelj/dom/naciju, a upravo su gomile useljenika u Ameriku ulazile upravo kroz New York. On je danas i najameričkiji i najsvjetskiji grad : Amerika je nastala od useljenika, a New York je etnički i jezično najraznovrsniji grad na svijetu. Ono što mu daje dodatnu vrijednost jest da ima i simboliku Blizanaca, kao i cijela Istočna obala (koja je i Asc) Amerike, a tu su i mediji, kao i brojne ulice i promet; tu je i Riba, zbog mora i 3 otoka ( Manhattan, Staten Island i Long Island; manje otoke nećemo navoditi ); poluotok Bronx bi na sebe preuzeo simboliku Djevice, ali i radi jake crnačke zajednice koja tamo živi; d point iz da u američkom horoskopu Neptun u Djevici označava robove, a ovi afroamerikanci upravo su potomci robova ( u 5. kući horoskopa, sinonim su za zabavljače u show bussinessu ili kao sportaši; zbog izgona Neptuna, nedovoljno su priznati, slabije plaćeni ili ih često guraju u stranu, držeći ih nižim bićima – Djevica je znak za slugu; ovaj položaj signalizira i brojne crkvene proroke i gurue, gospel glazbu, pjevane mise; Bog postaje perfekcionist – kritičnost Djevice; lažni puritanski moral u ljubavi i odgoju djece; greška ljubavi postaje grešna ljubav, idealizirana ili izdaja ljubavi, a kako je i Saturn u Vagi tamo te radi kvadrat sa Suncem u 2., to su i sexualni skandali poznatih/bogatih ljudi, među koje spadaju i političari ). Ne smije se zanemariti ni simbolika Urana: prvi put značajnije prisutan kad se 1898. ujedinilo 5 dotadašnjih okruga u jedan grad, veliki New York ( dotad je N.Y, bio ono što je danas Manhattan i donji dio Bronxa ), a potom i gradnja oblakodera, visokih/modernih zgrada, upotreba najnovijih tehnologija; mostovi su neizostavni u simbolici Urana i u vizuri New Yorka. Mreža podzemne željeznice i brojni cestovni tuneli pod morem i rijekom Hudson, bili bi u opisu Plutona i Škorpiona. Wall Street i financijsko središte svijeta u simbolici su stelija 2. kuće sa dobrim planetama. ( Btw, naziv je ostao po zidu koji je bio dio gradskih zidina u službi zaštite od Indijanaca, a podigli su ga Nizozemci; Nizozemska je, jelte, Rak.) And last but not least, N.Y. je bio glavni grad Amerike od 1788. do 1790., u kojemu je zakletvu prisegnuo i prvi predsjednik George Washington.

Najjače veze Dalmacije i New Yorka su preko jednog, skoro pa mističnog, pučinskog otoka na Jadranu, na pola puta između Dalmacije i Kvarnera. Zove se Susak. Povijest mu je višeslojna , interesantna, kroz različite vremenske periode. Prvi su ga nastanjivali još antički Grci kao svoju koloniju. Tada je imao ime Sansego, potom Sansegus, a danas Susak. Otok je specifičan po golemim naslagama žućkastog pijeska koje dostižu i preko 30 metara sloja preko temeljnog otočnog vapnenca. Pretpostavlja se da tome treba zahvaliti rijeci Po u Italiji, koja izlijeva ogromne količine plodnog mulja u more, koje zatim morskim strujama završavaju na Susku. Zemlja je plodna za razne kulture, a trstika u nekim dijelovima otoka na momente može zavarati oko čovjeka te pomisliti da se nalazi negdje u Slavoniji, oko Save ili Drave. Jezik kojim otočani pričaju ima specifični dijalekt kojeg teško razumiju i najbliži susjedni otoci. D point iz da danas Susak ima manje od 200 stalno naseljenih stanovnika, a skoro 20 puta više u New Jerseyu, točnije u Halbokenu, preko puta Manhattna. Otok je živio sam za sebe, potpuno ovisan i okrenut moru, pa kad je u 19. stoljeću, u valu iseljavanja u Ameriku, prvi otočanin dospio do N.Yorka, za njim su kretali i drugi. Kvaka je da nitko nije išao nigdje drugdje; nikakve pule, zadri, rijeke ili zagrebi...ili, ne daj bože, kakve germanije ili austrije..samo otok, more, brod i Amerika..pa u Americi opet otok, svi u Halboken, preko puta jednog mnogo poznatijeg i većeg otoka (Manhattan). Ljeti otok, naravno, živne, kao i mnogi drugi jadranski otoci. Ali ne samo radi domaćih stranaca već i onih običnih stranaca, posebice američkih i australskih velikih trigona, čiji prosječni um nekadašnju Jugoslaviju je smještao u jednu od sovjetskih republika pa su izbjegavali dolaziti ako nije nužno; Grčka ili Italija bio je logičniji izbor. Danas otkrivaju toplu vodu, ali vode je sve manje, a usta i ruku žednih vode sve više. Oni koji su spremni platiti više, a što je njima još uvijek manje nego inače, u konačnici bi mogli sjebat one koji plačaju koliko imaju, jer to bi vremenom moglo postati malo und nedovoljno. Sindrom usisivača već je odavno na djelu. Prilagodi se ili umri, svih nas uči Pluton i Škorpion.

Pri spomenu na Škorpiona, priča nas vodi dalje upravo u grad koji je u njegovom znaku. Riječ je o New Orleansu. Istini za volju, grad je osnovan kad je vladao nebom znak Bika ( 07.05.1718., a to je ujedno i dan kad Split slavi svog sveca zaštitnika, sv. Duju ), ali rođendani gradova ili država nisu istog ranga važnosti kao i datumi rođenja ljudi, pa u simbolici mjesta ( selo, grad, država ili šta god ) prevladavaju drugi motivi. New Orleans bi zbog prefiksa new komotno mogao biti u simbolici Urana ( kao i svi drugi gradovi sa takvim i sličnim prefiksom ), ali su prvladale značajke da je riječ o ogromnom močvarnom području, da je grad praktično na rijeci, u delti prije samog ušća u more Meksičkog zaljeva, a tu su i brojna jezera, od kojih je najveće Pontchartain. Ne nedostaju ni otoci, jasno. Vodeni element prevladava u svim dimenzijama, ali najveću važnost ima ipak rijeka Mississippi ( koju neki Dalmatinci zovu i Misipisi ), što gradu daje najveću simboliku kroz znak Škorpiona. Grad je velika uvozno – izvozna luka Amerike, ali njegovo značenje je ponajprije u kulturnoj veličini. Osnovali su ga Francuzi, koji su prethodno naselili New Scotland/Scotia ( današnja Kanada ), koloniju na atlantskoj obali Amerike, oko 1630. godine. U ratovima su Englezi pobjedili Francuze pa su se Francuzi raštrkali po cijeloj Americi, a najveći dio se skrasio u današnjoj Louisiani, osnivajući grad 1718. godine. Zatekli su tu Chitimacha indijance, dok današnji Houma indijanci su toliko izmješali krv da ih više ni vlada u Washingtonu ne smatra za Indijance. Slijedeći koji su se pojavili bili su Španjolci, potom Meksikanci ( ili ono što se kolokvijalno naziva meksikancima ) pa Englezi, a za njima i svi drugi, koje danas nazivamo zbirnim imenom Ameri, među kojima su jako bitni afro-amerikanci, jer je upravo New Orleans bio središte velike pijace i sajma robova. Potomci Francuza danas se zovu Cajuna: pričaju nekom mješavinom različitih jezika; mnogi među njima nikad nisu putovali avionom, pročitali knjigu, imali kreditnu karticu, ali za njihov stil života bitne su samo dvije stvari: biti na vodi i biti dio obitelji. Delta Mississippija na samom jugu je ogroman kulturni gumbo – lonac i to prvenstveno zato što je tu utjecaj Engleza mnogo manji negoli je u drugim djelovima Amerike. Zahvaljujući tome, New Orleans je nadaleko poznat po svom Mardi grasu, to jest karnevalu, tu se rodio jazz, a malo uzvodno rijekom, u državi Mississippi, rodio se i blues. (Bilo bi zanimljivo sprovesti kakvu anketu i pitati ljude šta misle šta je to najvrijednije što je Amerika dala svijetu; koliko bi njih navelo jazz i blues, a koliko hoolywoodske filmove, coca-colu ili mejbi tehničke novotorije, zgodne za ratovanje ili za surfanje internetom.) Mississipi, zajedno sa pritokom Missouri, skoro pa da doslovno dijeli Ameriku na dva dijela. A gdje je podjela, postoji i potreba za spajanjem različitosti. A podjela ima značenje riječi split, što nas prebacuje u Dalmaciju ( da spojimo različitosti! ) i onu staru simboliku raskršća : logiku života koju označava pripadnost riječnom slivu. Slika je jasna: Mississippi je Sava; prostor od Mississippija do Atlantika je Slavonija; Atlantik je sjećanje na nekadašnje Panonsko more, ali i smjer prodiranja Slavena na prostor Ilirika/ provincije Dalmacije; sa druge strane, Stijenjak/Rocky Mountains bi glumio Dinaride, dok bi faking sani Kalafornija bila Dalmacija. Indijanci bi bili, jasno, Iliri, a od svih plemena koje bi bilo ekvivalent za Delmate, opet logika života nameće Apače: prebacivali su se sa obje strane rijeke Rio Grande; ratovali ponajviše sa Španjolcima, ali je povijest najviše upamtila ratove sa Amerikom; ima više podskupina Apača: San Carlos Apači (tzv coyoterosi, zapadna skupina više plemena), Mescalero Apači, Lipan Apači, Chiricahua Apači, Jicarilla Apači, zatim Kiowa Apači koji su u srodstvu sa Kiowa plemenom Indijanaca, ali su se vremenom razdvojili, a jednako tako i Navajo indijanci su u srodstvu sa Apačima, ali su postali zasebno pleme. Taj potencijal, da se pod jednim imenom – Apači – nađe toliko Indijanaca, najbolje bi odgovaralo simbolici ilirskih Delmata. Pretpostavljam da bi najboljem ovčjem mesu ( Delmati ) ekvivalent bio u najboljoj indijanskoj luli. ( Šta su Apači pušili teško je znati, ali je poznato da je njihovo područje bogato peyote kaktusima u kojima se nalazi halucinogena tvar meskalin, sličnog djelovanja kao i droga LSD. Pa kad se odvale na tripu, nije im problem ratovat sa plavim bluzama. Ali, bljedoliki sons of bitch su im uvaljivali alkohol na kojeg Indijanci nisu imali toleranciju pa ih je on doslovno razarao, i psihički i fizički.)

Amerika ima Atlantik i Pacifik, pa su Istok i Zapad ustvari i mjesta za ostvarivanje ambicije sa svojim velikim gradovima ( grad = Uran ). Istok Amerike je prvi osvojen, gradovi su veći i napučeniji, a utjecaj indijanske kulture jako malen. Zapad je u svemu drugačiji; manje napučeni gradovi, zadnje gdje se stiglo i jači utjecaj indijanske kulture. Pod Indijanci računaj Iliri, a pod Amerikanci računaj Slaveni; usisavač ne zna šta sve trpa u sebe, on samo trpa, a poslije to dobije svoje ime za službenu upotrebu.

Pažnju ćemo zadržati na Kaliforniji, koja u ovoj priči glumi Dalmaciju. U širem kontekstu, Amerika je otok i živi sama za sebe. ( Kao otok, imaju i svoje sportove: američki nogomet - jako nalik ragbiju - košarku, bejzbol, hokej. ) Psihološko - emotivno ima osim mora na istoku i zapadu, i more na jugu, Meksički zaljev, na kojeg se može nasloniti rijeka Rio Grande, koja dijeli Ameriku i Meksiko dok bi na sjeveru područja Velikih jezera preuzela na sebe funkciju mora. Kao otok, Amerika je viši oblik dalmatinskog otoka; dalmatinski otoci su bili mokri snovi za stare ilirske Delmate, ali kad su ih jednom dostigli, više ih iz zubiju ne ispuštaju. Ergo, od svih američkih mora, ono pacifičko, zapadno, najviše asocira na češkanje jajca uz blagi vjetrić na suncu. Kalifornija sa svojom zlatnom groznicom odgovara turističkoj groznici u Dalmaciji. Ono što je u Dalmaciji fjaka, to bi u Kaliforniji bila klinika na otvorenom, obavljanje fotosinteze, uživanje u lakoj lovi. Ono što je za Kaliforniju značilo spajanje Hollywooda i Los Angelesa 1910. godine, to je za Dalmaciju bilo osnivanje Hajduka 1911. godine. Klima u južnoj Kaliforniji kolokvijalno se zove mediteranska klima.

Grci u Dalmaciji bi bili Španjolci koji su prvi ujahali u Kaliforniju. Meksikanci su ostavili jači i duži utjecaj u Kaliforniji pa bi njima pandan bili Rimljani. Amerikanci su doslovno kupili za pare Kaliforniju od Meksikanaca, što bi u povjesnom pamćenju bila analogija prodaji Dalmacije za pare Mlecima, kao i kasnija politička trgovanja ispod stola. Indijance nitko ništa ne pita, a jednako se povjest i prema Ilirima odnosila, osim ako nije bio nužan argument sile i rata. Nakon što je Kalifornija postala dio Amerike, još uvijek je kulturološki (nazivi gradova, katolička religija, stil gradnje) bila meksička, sve do druge polovice 19.stoljeća, kada američki doseljenici, prethodno nastanjeni većinom u Iowi i Indiani, postupno potiskuju mesksičku klasu među političkom i bogataškom vladajućom elitom. Paralela tome bilo bi pohrvaćivanje romanskih gradova na moru Dalmacije. Ergo, pomicanje ka boljem životu; onako kao se nekad iz Bosne pred Turcima spuštalo prema moru, tako su se Ameri pomicali sa srednjeg zapada ka moru Kalifornije.

Što bi bio napad Japana na Hawaiije i općenito američko – japanski rat za prevlast nad Pacifikom?Tome napadu je prethodilo japansko imperijalističko širenje po Aziji, višegodišnja militarizacija društva i sve veća ekonomska ekspanzija u izlovu riba i školjaka širom oceana. Stvari se lako dadu povezat sa Dalmacijom ako na umu imamo da je 1861. pod vodstvom Garibaldija ujedinjena Italija u jedinstvenu državu. Novostvorena država, kraljevina po ustrojstvu, pokazivala je imperijalne ambicije i vraćanje starog, ono što je njihovo. Na zubu im je bila Austro – Ugarska, a jedno od ciljanih područja Jadran i Dalmacija. Prednost Talijana na moru bila je veća od carske mornarice Habsburgovaca. Sličnom samouvjerenošću kojom su Japanci napali Hawaiije 1941. godine i ostvarivali početne uspjehe u ratu za Pacifik sa Amerikom, navalili su i Talijani 1866. na Dalmaciju.

Specifičnost pomorske bitke koja je trajala od 18.07. - 20.07.1866. u tome je što su tad prvi put sudjelovali oklopni brodovi kao i brodovi na parni pogon. Isto tako, bila je to i prva pomorska bitka u kojoj su dvije flote sudjelovale na otvorenom moru, jedna protiv druge, u tehnološki novim brodovima. Talijani pod vodstvom admirala Persana imali su veliku prednost i u broju i u kvaliteti flote, naspram austrijske kojom je zapovjedao Willhelm von Tegeltthof. Bila mu je to prva bitka, a kasnije je postao admiral austrijske mornarice. D point iz da je Von Tegeltthoh na svojoj strani imao samo visokomotivirane mornare: osim užeg oficirskog kadra na brodovima, cjelokupnu posadu su činili domaći ljudi, od Boke do Kvarnera, ali najviše Dalmatinaca među njima. Ofkors, vidimo da je puno faktora kod bitke bilo u simbolici prvo i novo. Nova država (Italija), novi brodovi ( oklopnjače ), novi pogon (parni), prva bitka mladom Von Tegeltthofu i prva bitka na svijetu gdje se dvije oklopljene flote tuku na moru. A tamo gdje je nešto prvo i novo, tamo se ima dobro osjećat i ovca mala, Mjesec u Ovnu, pod uvjetom da je hrabra i da povede druge. Pa se dogodio faktor Uran: povezivanje na zajedničkoj ideji. A ideja je bila svima ista: odbacit Talijane šta dalje od istočne obale Jadrana. Posljedice poraza za jedne , a pobjede za druge i jest bila ta da Talijanska država nije povratila ono što je kao Mletačka republika skoro 400 godina sisala. Da su tada pobjedili Talijani, povjest 20. stoljeća i ratovi bi imali totalno drugi smisao, a vjerojatno i vojno-politička rješenja šta se tiče ljudi u Dalmaciji i općenito sa ove strane Jadrana.

( Općenito ljudi u Hrvatskoj jako malo znaju o ovom pomorskom fajtu, niti su svjesni da je tu udaren kamen temeljac na osovu kojeg danas Italija ima manje teritorijalnog mora u Jadranu od Hrvatske. Možda i zbog uvriježenog mišljenja da metar kubični mora ne vrijedi kao metar kubični kamena ili zemlje.. zato metar kubični zraka sve nadgleda i zbraja.. Btw, u istom akvatoriju Visa, dogodila se još jedna važna pomorska bitka, 50-ak godina ranije. Utakmicu su odigrali Englezi i Francuzi 1811. godine. Pobjednički gol za Engleze donio je ambiciozni komodor William Hoste, po kojemu danas nosi ime otočić pred ulaskom u višku luku. A vjerojatno se malo zna i da su Englezi deset godina držali Vis kao svoju koloniju, da su donijeli i prvi kriket u Hrvatsku, a sam grad i otok Vis tad su bili prenakrcani ljudima : 15-ak tisuća ljudi, ribara i težaka, gusara i avanturista, trgovaca i švercera, špijuna i vojske na tom malom, ali strateški najdominantnijem jadranskom otoku.)

Otkuda talijanska netalentiranost za ratovanje, mnogi bi se zapitali gledajući unatrag zadnih 150 godina. Odgovor leži ako se pogleda malo dublje u prošlost. Prostor današnje Italije prvi se vratio na razinu rimske države/carstva u cijeloj Europi po svojoj intelektualnoj, kulturnoj i financijskoj moći. Zbog različitih pretendenata, prvenstveno iz njemačkog i francuskog plemstva, na pravo da se univerzalno vlada cijelom zapadnom Europom, stalno su bujali razni crkveni raskoli unutar Zapadne Crkve; neko vrijeme su postojala paraleleno dva ili tri pape, ovisno tko je vojno i politički jamčio za koga. Naposlijetku, sve je to dovelo i do potpunog raskola stvaranjem protestantizma, prvo u Njemačkoj, a drugi važan događaj koji je usmjerio budućnost Europe, bilo je odvajanje Engleske od Vatikana i stvaranje zasebne Anglikanske Crkve.

Na terenu Italije situacija je bila takva da su postojale razni gradovi – države, kao i neke manje zasebne komune. One su stalno mijenjale savezništva i tako ekvilibrirala u političkoj nestabilnosti oko borbi malo jačih igrača za crkvenu nadmoć, a ustvari za golu moć. ( Razlika između Crkve kao vjerske institucije i političke institucije jako je mala, sitna, oku često nevidljiva. Kako je bilo onda, tako je većinom ostalo i dandanas.) Osim Mletačke republike koja je sama novačila ljude za vojsku i ratovanje, ostale talijanske mini – države su unajmljivale ljude za ratovanje, kao i za održavanje sigurnosti trgovine i samih gradova. Njihovo ime je bilo kondotijeri, a većinom su dolazili izvan Italije, da bi se vremenom i domaći svit počeo bavit u to vrijeme unosnim poslom. Svi su radili na ugovor po djelu, kako bi se to danas nazvalo, a postojale su i zaštitne klauzule, gdje su se najamnici obvezivali da toliko i toliko godina, nakon prestanka ratovanja za jednu stranu, neće ratovati protiv istih, ali za drugu stranu. Na primjer, papu i Vatikan i dandanas čuva tzv švicarska garda. ( Slične metode su koristili i Turci u svojim balkanskim osvajanjima, unajmljujući lokalno stanovništvo u akinđije, tj. laku konjicu, da bi vremenom ih koristili i za janjičare ( pješačke jedinice ) i za spahije (oklopna konjica). Kondotijeri su pak svojom pojavom promjenili i glavni sistem ratovanja u Europi. Dotad su prevladavali vitezovi na konjima kao glavna snaga, a tzv pješadija je bila sporedna sila. Pojavom velikih i bogatih gradova, koji su postali cilj ratovanja, a sa druge strane sve težom nabavom konja za konjaništvo, razvoj ratovanja je išao u smjeru da se digne na višu razinu ono što je prethodno bilo slabo, a to je bio pješaštvo. Bitke su više nisu vodile po livadama i poljima, kao frontalne bitke vojska protiv vojske, već je glavni cilj – grad i njegovo bogatstvo – tražio drugačije vojne sposobnosti. Tako se pojavljuje oklopno pješaštvo, dobro naoružano štitovima i kopljima te uvježbano za zajedničku borbu sa streličarima. U 15. stoljeću sa pojavom vatrenog oružja ( muskete, bombarde, arkebuze ) i definitivno vitezovi odlaze u prošlost ( osim kao romantički idealizam, u čijem modusu Cervantes piše svoj Don Koihot ), a pješadija preuzima prevlast. Konj se koristi kao logistička snaga za transport, a manje za vojno konjaništvo pa se time smanjuju troškovi, a više se ulaže u opremu ljudstva. And last but not least, zapadna Europa je bila gusto naseljena i važnost konja tu nije dolazila do izražaja kao i tamo gdje gradova nema puno; feudalna moć se i oslanja na bogatstvo gradova, pa su Turci svoje pohode teže ostavrivali gdje je mreža gradova bila veća. Jednako je bilo i na moru; najamna snaga za ratovanje koje su Turci uzimali bila je podesnija za prodore kopnom negoli morem.)

Ovaj vojni odnos između ondašnjeg "Zapada" i Turske, koja bi predstavljala " Istok", produžio se i na današnje vrijeme, gdje bi glavne uloge pripale sa jedne strane Americi, a sa druge Rusiji. Amerika ima premoć u zraku i na moru, a Rusija u kopnenim jedinicama. Rusija forsiranjem raketne tehnike kompenzira nesposobnost za rat u dubini. Ustvari, Rusija se treba držat bliskog teritorija gdje se neće toliko osjetit zračno – pomorska inferiornost, a do izražaja će doći prednost u kopnenim jedinicama. Prevedeno, Rusija ne može izigravat globalnog policajca dok Amerika to može – istina, sve teže i teže - ali uz mnogo veće vojno ulaganje i nužno savezništvo sa svojim državama – partnerima. Ono što je onda definitivno poremetilo odnos i balans snaga, bilo je otkriće Amerike, a danas je formiranje Kine kao globalne sile na svim životnim područjima. Umreženost kapitala između Kine i Zapada lako je moguće da dovede do kritične točke lomljenja, nalik američkoj neovisnosti o Velikoj Britaniji; u brojnim segmentima to je već na djelu, a svako krvljenje između Amerike i Rusije bit ća analogija svjetskim ratovima u Europi, koji su tada direktno išli na ruku Americi, a u ovoj situaciji bi išlo u korist Kine.

Jedan od razloga zašto su gradovi – države uzimali najamnike jest i česta pojava raznih smrtnih bolesti i epidemija radi loše higijene u prenatrpanim naseljima pa je nedostajalo ljudi za samo ratovanje. Kuga koja je vladala tim dijelom Europe od polovice pa do kraja 14.stoljeća, smanjila je broj stanovništva za trećinu pa je i glad bila svakodnevna pojava. Sačuvaj nas bože gladi, kuge i rata poznata je mantra koja se spominjala u svakodnevnom životu.

Posljedice kondotijerstva su i na mnogo širem društvenom planu. Činjenica da su obični građani i seljaci mogli postati vojnici za novac, dovelo je do prenamjene vitezova od plemstva koje je imalo vojnu funkciju, do plemstva koje je imalo simboličku funkciju. Oni su postajali zapovjedni vojni kadar za razne kraljeve, vojvode, grofove, kneževe, itd. stvarajaći tzv oficire od zanata, ili ako ćemo to produžiti do danas – bili su to zameci vojnog lobija. Sa druge strane, obični najamnici bivaju stajaćom vojskom. To je bio početak građanskog društva ilitiga kapitalizma. U Italiji tada već postoje prve banke, a i političke stranke ( Gvelfi i Gibelini ). Nekadašnju vojnu/vitešku etiku nasljeđuje osjećaj pripadanja, što je postepeno stvorilo nacionalnu svijest, prvenstveno kod Engleza i Francuza, dok se to kod Talijana stvorilo nešto kasnije ( kod njih je prevladavala jaka lokal – patriotska svijest ).

Ako ćemo koristiti malo cinizma, kondotijerstvo je na kolektivno nesvjesno Talijana djelovalo tako da radije druge pozovu da ratuju za njih, a oni će platit koliko treba pa su na taj način, posredno, doveli do jačanja nacionalne svijesti drugih, potom i do stvaranja moćnih država tih drugih. No, kako se sve vrti u krug i svaka batina ima dva kraja, na drugoj razini to je dovelo do stvaranja mafije.

Kako je poznato, mafija je nastala na Siciliji u 19. stoljeću. Koliko je tek tu vojski, osvajača i svega drugoga prošlo kroz povijest, to vjerojatno na svijetu malo gdje ima. I svi su ostavili svoj utjecaj, što je samom otoku davalo određenu drugačijost od drugih. ( Već se uočava blagi faktor Urana kroz ekscentrično kulturno naslijeđe.) Sicilija je bila kraljevina za sebe, feudalna i strogo konzervativna, prije negoli se ujedinila sa Italijom u zajedničku državu. ( Ujedinjenje = faktor Urana! ) Kroz agrarnu reformu, posjedi zemlje u rukama vlastele i plemića se disperziraju i zemljom više ne vlada 2 000 već 20 000 ljudi! Mrvljenjem posjeda, rad na zemlji postaje skuplji, a samim time i hrana. Nadalje, nisu svi jednako ni talentirani za rad na zemlji. U konačnici, stvaraju se razlike među ljudima što dovodi do krađa, šverca i ubojstava. Naposlijetku, u izoliranoj sredini kao što je Sicilija, stvara se jedna nevidljiva organizacija, nazvana Cosa nostra ( naša stvar ), potpomognuta i od strane lokalnih tijela države i od strane Crkve, a ne samo od bivše feudalne vlastele, čija je osnovna funkcija da pruža zaštitu u zamjenu za novac. Oni su jamčili mir i poredak. Vremenom su izgradili svoj kodeks/etiku/pravila među kojima su najbitnija omerta (zakon šutnje) i vendetta ( zakon osvete). Ostalo bi bila povjest. Mafija se razgranala na sve strane, po Italiji i svijetu, bivajući jedan od najprepoznatljivijih talijanskih proizvoda. Iz njenog stabla razgarnale su se i druge kriminalne skupine po Italiji, ali i svijetu. Svi uče od najboljih! I isto onako kako su kondotijeri na svoj način povijest civilizacije uveli u doba renesanse, tako su mafijaši civilizaciju uveli u društvo gdje zajedno, za istim stolom, jedu i piju Država, Crkva i Kriminal. Svi su u kravatama, pa se ne raspoznaje tko je tko. A kako bi se i moglo, ako egzistira omerta und vendetta. Lijepo je to objasnio Lucky Luciano, poznati američki mafijaš iz sredine prošlog stoljeća: " Da se opet rodim sve bih radio isto, ali legalno. Prekasno sam shvatio da se uz malo više truda i pameti može oprati nezakonito stečen milijun dolara."

Danas svijetom vladaju pametni, ne nužno i moralni.

Spuštanjem na more, i naša mala ovca postaje pametnija negoli je bila. Kupreško janje zamjenjuje bračka ili paška janjetina, meso nesumnjivo veće kvalitete, poradi posolice, trave bogate solju nošene vjetrom s mora, pa ovca u sebi ima već prirodnu slanost. D point iz da je nekad sol bila izuzetno skupa i vrijedna u trgovinskoj razmjeni pa se stoga štedjelo na soljenju hrane. Pametan potez spuštanja na more, osim što je približio resurse bogate solju, pa je cijena nabave bila manja, i samoj ovci je poboljšavao ukus, a bez da se dodatno puno investira u samo soljenje mesa. Pristupnije želucu bivaju i masline i srdele, dvije najvažnije živežne namirnice. Veće količine sunca i sunčanih dana u godini stvaraju uvjete za drugačije grožđe, ono sa većim prirodnim sladorom u sebi, a to daje vino koje, uz dobro skladištenje, duže traje pa je i vrijednije financijski.

Sve skupa, stvaraju se uvjeti za novi genetski iskorak, nešto slično onome što se donijeli Kelti sa svojom kulturom korištenja gline i željeza, a što je dovelo i do seobe. Sada je nova seoba, ali je i nova hrana. Korištenje pameti, ili 3.kuća i Merkur, kraće putovanje, u budućnosti se preobrazilo u Jupitera i daleka putovanja, u krupni biznis izvoza, 9. kuća. Promijenio se i simbol: malu ovcu zamijenio je tovar ilitiga magarac. Ime je ostalo jer ovce nije nestalo, ali više nije bila jedina. Nastala je sinergija različite hrane i prostora, koja je u konačnici davala snagu. Ona se prvenstveno trošila na rad. Postoji anegdota o karakteru Dalmatinaca kroz prizmu novog genetskog materijala: Dalmatinci su kao i masline: višestoljetna posađena stabla koja daju plod, ulje, bez da se puno oko njih brineš. Takva je i životinja tovar: nevjerojatnih radnih sposobnosti, s kojom se nijedan konj ne može mjeriti, s obzirom koliko logistike treba uložit u jednog ili drugog. No ipak, sve je stvar prostora: tovar je kralj u Dalmaciji, ali izvan nje vrijedno će poslužiti i konj. Ili, kako se to običava reći, čovik i magarac znaju više nego sam čovik. Shodno tome, kad naučiš se živjeti sa magarcem, nećeš imati problem ni sa konjima.

Ako opet skoknemo do Amerike, gdje smo utvrdili gradivo i rekli da su američki Indijanci analogija za ilirske Delmate; uočavamo da su konji bitan resurs u njihovom nomadskom stilu života. Dalmatincima je tovar bitan pomoćnik u njihovom radnom stilu života. ( U pjesmi Dalmacijo povišću pritrujena, riječ puntari gdje se spominje mi puntari i rod puntarski, dolazi od njemačkog bund što znači savez, a od toga punat u talijanskome, što označava buntovnika ili vojnika. Osim političkih konotacija, a one su uvijek izvedenice ideologije, nečega što je u glavi, ovdje se mi puntari i rod puntarski može asocirati na ono što predstavlja egzistencijalni život: savez čovjeka i životinje, u ovom slučaju magarca, to jest tovara, gdje životinja ima i osobinu koju prenosi na ljude: izuzetna izdržljivot i trpljenje u teškim uvjetima, ali i sklonost da se reagira burno i otrgne svakoj kontroli kad se prijeđe nevidljiva granica tolerancije na nepravdu.) Životinja predstavlja animalni instinkt u čovjeku, pa bliskost sa tovarom znači da Dalmatinac apsorbira u sebe animalizam magarca. Mjesec u Ovnu, da se vratimo na početak, s jedne strane predstavlja spužvu koja usisava sve oko sebe ( Mjesec ), a sa druge animalni nagon, instinkt ( Ovan ), što zajedno daje egzistencijalnu glad i nagon za preživljavanjem.

Ergo, sve što je dobro za žuludac, u kvantitativnom i kvalitatativnom smislu, dobro je i za čovjeka. To je suština ljubavi Dalmatinca i tovara, u međusobnom poštovanju i pamćenju dobra i zla.

Dalmatinci u Americi spadaju u grupu starije imigracije; prve veće grupe Europljana počele su dolaziti od nezavisnosti s kraja 18. i početka 19. stoljeća, i to prvenstveno Irci, Njemci, Francuzi, Sknadinavci i drugi zapadnjaci, uz Engleze, jasno, dok ih je sa istoka i juga Europe bilo u zanemarljivom broju. U tu skupinu brojčano zanemarljivih spadaju i Dalmatinci, i to ponajviše sa prostora Pelješca i Korčule. Drugi veliki val iseljavanja počeo se događati sredinom 19, stoljeća, da bi vremenom bivao sve veći veći, onako kako je počela rasti imigracije sa istoka i juga Europe. Od svih područja u Americi gdje se u većem broju govorila čakavica , dva se mjesta izdvajaju: već spomenuti New Orleans i južno predgrađe Los Angelesa, San Pedro.

Brojnost čakavice nije jedino po čemu su specifični. Tu je na djelu zaživio Uran: uvjeti slobode i sličnost u idejama imigranata. Treći faktor bio je prostor, odnosno prostorne analogije. Razlika između talenta i genijalnosti jest što talent pogađa metu koju drugi ne mogu pogoditi, dok genije pogađa metu koju drugi ne vide. U ove dvije sredine čakavci su na genijalan način spojili staro i novo, daleko i blisko, Dalmaciju i Ameriku.

Kao primjer za ono što želim reći, poslužit ću se primjerom iz sporta. Riječ je o dva genijalna trenera: jedan dolazi iz nogometa, Tomislav Ivić, a drugi iz vaterpola, Ratko Rudić. Obojica Splićani. ( Jedan od razloga zašto se Split često izdvaja od drugih u Dalmaciji možda leži i u brdu Perun; nalazi se istočno od grada, na području srednjovjekovne komune Poljička republika, danas samo Poljica. Na planini Učka također postoji vrh Perun. Smatra se vrhovnim staroslavenskim Bogom, nekom vrstom slavenskog Zeusa, bogom ovozemaljskog – za razliku od Velesa koji je bog onozemaljski. Kršćanstvo ga je transformiralo u sveca: raspon je od sv. Ilije, sv. Mihaela, sv. Vida do sv. Jure. Astrološki mu se daje simbolika Jupitera. Perun je bog neba, ali onog bliskog ljudima, dok je njegov otac, bog Svarog, vladar svemira; mitologija ga smješta u današnju Bosnu.) D point iz da je mali Napoleon, nadimak T.Ivića, prvi počeo sa praksom da posjećuje košarkaške utakmice, a poslije i vaterpolske, s namjerom da tu vidi ono što je oku još nevidljivo. Drugim riječima, određena taktička rješenja iz drugih sličnih sportova ( kolektivni sportovi sa loptom, određeni vremenskom granicom; vrijeme kao granica je Saturn, a kolektivni sport sa loptom je Jupiter, Uran je taj koji treba to premostiti, spojiti = uvid u novo znanje, ilitiga intuicija ), prenosio je u nogemet, implementirajući ih u dotadašnju nogometnu taktiku. Istim sredstvima u svojoj vaterpolskoj trenerskoj karijeri , nedugo zatim krenuo je i Ratko Rudić. Razlika između njih dvojice jest u tome da je R.Rudić za svoja čuda taktike, konzulting tehniku skupljao i na rukometnim utakmicama.

A sada preskok u 1830. godinu, kada su prvi brodovi Dalmatinaca uplovili u deltu Mississippija. Prva zabilježena lokacija čakavaca, mjesto Plaquemine, na pola puta između New Orleansa i Baton Rouge, ujedno je i mjesto otkud je krenula revolucija u uzgoju kamenica u Americi. Luka Jurišić iz Dube na Pelješcu, prvi je uočio više sličnosti negoli razlike između delte Neretve i delte Mississippija, posebice u koncentraciji i ritmu izmjena morske i riječne vode. Povjest je počela 1855. i otad u Bayou area of Mississippi, industrija kamenica i rakova, od ribara pa do trgovaca i restorana, u rukama je Dalmatinaca. Raštrkali su se po cijelom bayou ( riječni rukavci ) pa je zajednica živjela split between bayou and city ( "razdvojeni izmeđe života u riječnim rukavcima i života u gradu"). Kad su prve veće pare počele padat sa neba, neki su se okrenuli poljoprivredi i uzgoju agruma, a neki išli sjevernije do Jeffersona i kupovali zemlju za bavljenje vinogradarstvom. Ali, tamo je bila veća konkurencija pa nisu bili tako uspješni, osim što su naučili Amerima prodati kozji sir kao da je riječ o atomskoj fizici, držeći u tome monopol: mnogo ih je koji znaju o voću i vinu pa su se neki vraćali kamenicama i škampama. Danas je i tu stigla konkurencija, prvenstveno za rakove, dok su kamenice još prima primarus u starim rukama: stigli su Vijetnamci, opet kao ratne izbjeglice. Sličnost delte Mekonga sa Mississippijem i Neretvom je u općem položaju, vjetrovima i moru, ali Žuto more ima jednu slanost, Gulf Sea drugu, a Jadran treću. Valjda je to razlika između pristupa čemu najviše delta služi. Vijetnamci su preuzeli skoro 50% industrije od rijeke do tanjura, dok 70% cijele proizvodnje u Americi danas otpada na Gulf Coast Area.

Next story se tiče San Pedra, ali prije toga potrebno je notirati što se događalo i u rodnoj Dalmaciji. Vrijeme je druge polovice 19. stoljeća, kada su privlačnosti odlaska u Ameriku kumovale i razne bolesti u vinogradima i povrtnjacima, filoksera i peronospora. Osim Dalmacije,poharale su cijeli Mediteran pa su time stvarale se ogromne prekomorske migracije na sve strane svijeta. S druge strane, to je dodatno naglašavalo važnost mora i ribarstva. Tu je došlo do ujedinjenja male ovce koja se bori za opstanak i tovara koji ima radne karakteristike izdržljivosti. Posljedice tog saveza su fascinantne.

Hajdemo još malo ranije, u prvu polovicu 19. stoljeća. Na Mediteranu je tada egzistiralo samo obalno i laguna-rno ribarenje, budući je gusarenje bilo narasprostanjenije zanimanje – financijski najisplativiji morski biznis. To nije bili ljubazno vrijeme za žene na moru, osim jedne: gajeta falkuša, viški brod dužine 9 metara, na vesla i jedra ( točnije, Komiža was birthplace ). Tim brodom su Dalmatinci, prvenstveno Komižani, ribarili na otvorenom moru Viškog arhipelaga, ali i mnogo dalje. Zabilježeno je da su Hvarani veslali i jedrili do Lampeduse, otoka na pola puta između Malte i obale Tunisa, gdje su bile dobre pozicije za lov na serdele, a nakon prvih uspješnih ekspedicija, priključivali su im se ribari i sa drugih otoka. Svemu je prethodio novi izum konzerviranja ribe metodom prženja u maslinovu ulju i spremanja u limene kutijice. Taj francuski izum ( tzv nantes -ki način ) Komižani su prvi preuzeli i pokrenuli na Jadranu pa je tako 1870. godine otvorena prva tvornica za preradu ribe u riblje konzerve. Godinama je posao rastao i rastao, pa je tako zabilježeno da je Komiža imala 7 , a Vis 3 tvornice na vrhuncu biznisa ( na cijelom Jadranu '30-ih godina prošlog stoljeća bilo je 60-ak tvornica ribljih konzervi, a iza WWII bilo ih je 22 ).

Ponovimo, onda kada otvorenim morem Mediterana nije plovio nitko osim vojske i gusara, plovili su dalmatinski ribari, Kada nije bilo dovoljo ribe na Jadranu, plovilo se po Mediteranu, a kako su narudžbe i potrebe za tim proizvodom stalno rasle, krenulo se i na Atlantik. Zabilježeno je da su krajem 19. stoljeća Hvarani držali Lagos u Portugalu, a komiška tvornica Mardešić La Corunu u Španjolskoj. Mjesto gdje su podigli barake za soljenje i preradu ribe tog bogatog lovnog područja jest rt Finisterra, ili kako se popularno zvalo – rt na kraju svijeta ( od lat. finis terrae – kraj svijeta ). Na tom najopasnijem pomorskom rtu u Europi, punti na vrhu sjeverozapada Galicije u Španjolskoj, praktično se rodila španjolska ribolovna industrija konzerviranja srdela i inćuna. Početkom Velikog Rata 1914. godine, Španjolci su preuzeli znanje i biznis od Dalmatinaca, da bi danas La Coruna bila najribarskija luka Europe.

Slijedeći dio bi se komotno mogao zvati Kako su Komižani od San Pedra napravili svjetsku metropolu za ribarstvo. Ali, nije sve počelo sa njima. ( Mnogi događaji i ličnosti se preklapaju u vremenskim razdobljima pa ću nastojat – koristeći se prvenstveno tekstovima Joška Božanića – sve posložiti po rangu važnosti i kalendarskoj crti. )

Kao početak, treba navesti jednog Istrijana i dva Crikveničana.

Josip Ressel iz Motovuna 1827. godine izumio je propeler. Ivan Skomerža iz Crikvenice konstruirao je prvi ribarski brod na motorni pogon ( 70 KS ) 1908. godine, a par godina ranije i feral na petrolej, čime je bio omogućen ribolov na malu plavu ribu noću. Skomerža je cijeli svoj radni vijek proveo vezan uz Jadran. Petar Dragić iz Crikvenice je 1917. izumio novu mrežu, tzv kalifornijsku tuneru, tj mrežu plivaricu tunerskog tipa. Točnije, nešto tome nalik konstruirao je i ranije dok je još ribario Kvarnerom, ali je tek u Americi ideju razradio do kraja, zaradivši prve novce i uloživši ih u novi tip mreže kojom se sada moglo ribariti i na otvorenom moru, daleko od obale.

A sada prelazimo na Dalmatince. Prvo da spomenemo Jakova Kuljiša Amerikana iz Komiže, koji još na Visu konstruirao tzv karbidni feral, ali je o tome mudro šutio pa ga 1903. patentirao u Americi kao acetilenski feral za noćni ribolov, za što je do bio i priznanje počasnog građanina Amerike. Ergo, Kuljiš i Skomerža, neovisno jedan o drugome, konstruiraju u približno isto vrijeme izum pomoću kojeg se može noću ribariti.

Nikola Bezmalinović sa Brača ( Selce ) nije ništa izumio, ali je imao holivudsku biografiju. Sa 25 godina je došao u New York; sa sobom je imao par dolara u džepu i znanje ribarenja. Odlazi u Kaliforniju, San Francisco i zapošljava se kao ribar. U 6 godina zarađuje za svoj prvi brod. Tada se upućuje prema Aljaski u lov na losose, sa novom tunerom plivaricom. Dolazi do sukoba sa ribarima koji su lovili uz obalu, tzv tratari, po mreži trati, koja se rukama ili životinjama sa obale povlačila, Dolazi do ribarskih ratova, Bezmalinović predvodi ribare plivaričare. Novo je pobijedilo staro, a Bezmalinović dobiva nadimak Dirty Bez ( za neprijatelje ) i Big Bez ( za priajtelje ). Ostatak priče bi bio da je bio Nik Bez vlasnik 4 tvornice za preradu lososa, dva rudnika zlata, jedne avio kompanije ( poslije ju prodao Howard Hughesu ) i da je uložio novce u ribarski biznis: na vrhuncu moći je imao ogromnu flotu od nekoliko tisuća ribarskih brodova i stotinjak velikih za oceanski ribolov. Do početka WWII čak 66% lova na tune su držali Japanci, ali onda su ih Amerikanci prestigli. Pardon, Dalmatinci. Još preciznije, Komižani, uz tu i tamo još neke Dalmatince. Sve u svemu, Nik Bez je i u američkim uvjetima bio haj klas i faca koja je prijateljevao sa predsjednikom Harry Trumanom.

Da bi oceansko ribarenje postala zaokružena priča, uz mreže plivarice- tunere, velike brodove, brodske motore, nedostajalo je tu još par detalja und detaljčića.

Bitan kamen ( ne kamenčić, već kamenčina, gromada ) bio je Martin Bogdanović, Komažinan, a ustvari sa otoka Biševo ( koji se smatra vlasništvom Komižana ). Legenda kaže da mu je jednog dana dok je kopao u vinogradu pukao držak od motike i da je tada bilo - to be or not to be – da li popraviti motiku ili ostaviti sve i otići u Ameriku. Ne zna se šta je presudilo u korsit Amerike. Počinje u početku kao ribar, potom se udružuje sa još par Komižana ( Joseph P. Mardesich, Nick Vilicich, James and Ivo Mirkovich ) i otvara prvu tvornicu konzervirane ribe u San Pedru, French Sardine Co. Ono čime je odskočio od drugih jest izum zdrobljenog leda za konzervaciju ribe čime su praktično bila otvorena vrata masovne eksploatacije oceanskim brodovima – tvornicama. Bogdanović vremenom postaje najvažniji čovjek ribarske industrije, čija kompanija preuzimanjem i širenjem postaje Star – Kist Foods, najveća na svijetu, a gomila Komižana i drugih Dalmatinaca svoju egzistenciju i zaposlenje pronalaze upravo kod njega. Kompanija je širila svoje tvornice na Puerto Rico, Peru, Američku Samou, Ganu, Japan, Novu Gvineju, Australiju, Novi Zeland, Panamu, da bi vremenom, zbog jeftine konkurencije iz Azije, većinu biznisa prebacila izvan San Pedra. Godine 1987. San Pedro jedan rekreacijski park u gradu naziva njegovim imenom, Martin J. Bogdanovich Recreation Center.

Meantime, Ante Viličić iz Bola na Braču, vraća se iz Amerike doma i konstruira prvi brod na Mediteranu sa mrežom kalifornijska tunera. Prvi lov je obavio u Neretvanskom kanalu 1928. godine.

Ante Fiamengo iz Komiže je u Ameriku donio metodu lovljenja tune noću bez svjetla. Radilo se o iskustvu gledanja kretanja ribe koja bi stvarala fluorescentno svjetlo, zvano ardura. Kvaka je da je znao gdje ima ribe bez svjetla, pa ga drugi nisu mogli pratiti i imati ulov kao on. Uslijedile su detektivske potrage da se sazna gdje to lovi sam i ulovi najviše. Pa su prvo skužili da lovi noću pa bi svi navalili na to mjesto, a on pronalazio drugo i opet imao veći ulov. D point iz da ribarske tajne su neke od nastrože čuvanih tajni, pa je tako i Fiamengova konkurencija sama morala naučiti ono što je on već znao.

Toni Mihovilović Bejota iz Komiže konstruirao je tzv galapagos plivaricu (mreža). Na područjima kao što je bilo otočje Galapagos, mreže su se kidale radi konfiguracije podmorja pa je izumio mrežu koja se mogla po potrebi skraćivati.

John Reisch ( Reskušić ), nadimak Fishman, druga generacija Komižana u Americi, kao i drugi ribari susreo se sa problemom istovara tuna sa oceanskih tunolovaca; tune su bile zaleđene u kockama pa su se morale koristiti sjekire da bi se led raskomadao. Izumio je spray sistem pomoću kojeg je slana voda neprestano cirkulirala i održavala konstantnu hladnoću, a riba bi bila zamrznuta.

Početkom 20. stoljeća dok se tržište konzervirane ribe još nije stabiliziralo, a korištenjem kalifornijske tunere plivarice višestruko se uvećavao ulov, često je dolazilo do prezasićenja tržišta. To je dovodilo do smanjenja cijena, a time i ugrožavanje egzistencije. Problem se najviše osjetio u vodama San Francisca koje je bilo bogato sredelom. Tada dolazi do udruženja M. Botica, J. Botica, N. Mezin, S. Gargas, A. Zitco, C. Gaspar, P. Dragic, N. Dragic, N. Perich i F. Mezin koji sa svojih deset brodova i cjelokupnom drugom imovinom, zajedno sa Amerikancima J. Berstein, J. Lockheadom i kapetanom Hansenom broda "Lansing", formiraju poduzeće Fisherman Produce Company, Inc. Radi se o prvoj plutajućoj tvornici za preradu ribe. Brod je bio udaljen više od 3 milje od kalifornijske obale te je na taj način izbjegavao plaćanje poreza jer bio je izvan jurisdikcije države, a sva riba je išla u konzerviranu hranu i riblje ulje.

Slijedeća štorija je o američkom kralju lososa. Riječ je o Paulu Martinisu, još jednom Komižaninu, koji stupa u New York 1913. godine. Odlazi u Oregon, pacifička obala, te prvo radi u jednom restoranu, a potom sreće Nikolu Mardešića, također Komižanina, koji mu daje posao ribara na svome brodu u lovu na losose. Već 1916. kupuje prvi brod nakon što je zaradio prve novce kod Mardešića. Lovi u području Seatlea i Vancouvera, a nakon što je zaradu uložio u novi brod, odlučuje se na lov lososa u Beringovu moru. Uvjeti su bili jako teški, a lov je trajao samo dva – tri mjeseca ljeti. Pa ipak, ondje gdje drugi svoje dupe čuvaju, paze ( kako bi to rekao Štulić u pjesmi Poljubi me ravno u dupe ), Dalmatinac ide glavom. Jer nešto već ima u svojoj glavi. Frst, platili su domaćim Indijancima da maknu svoje vrše da bi oni mogli loviti svojim mrežama. Ono što čini diferentia specifica jest Martinisovo poznavanje smjera i promjena morskih struja, što je izuzetno važno u lovu na losose, i to na osnovu gibanja trave u morskoj luci. Onako kako domoroci u šumi ili džungli na osnovu lišća znaju kakvo će biti vrijeme i slične stvari, tako je i ovaj domorodac mora znao sve što je trebao znati, da bi zajedno sa svojom braćom imao takve ulove da je 14 tvornica lososa u Ketchikenu, Beringovo more, radilo tuta forca. Koga god da se sretne u Bering Sea, Bristol Bay ili Aleutima, svi znaju za ime kralja lososa. Kako ono kažu, ko prvi, njegova djevojka! Tako je Paul Martinis i službeno postao King Of Salomon, čije priznanje mu je 1958. godine osobno uručio predsjednik Dwight Eisenhower.

Mario Puratić iz Sumartina na Braču, jedan je od važnijih morskih revolucionara. Došavši u Ameriku jedno je vrijeme radio u čeličani, a onda ge je nešto povuklo da ode u Kliforniju i počme se bavit ribarstvom. ( To nešto su generacije ribarskih predaka.) Godine 1953. u San Pedru konstruira black power, držalo za hidraulično izvlačenje velikih mreža sa oceanskih brodova. Koliko je to u ekonomskom smislu unaprijedilo ribarstvo, ne treba ni govoriti; broj posade je samnjen na pola, a istovremeno se povećala iskoristivost brodskog prostora. Love do kolina! U konačnici, država Kanada je na svojoj novčanici od 5 dolara stavila upravo ovaj izum: powerblock + najlonski teg za mreže. Btw, Amerika mu daje 1975. godine priznanje za izumitelja godine, a Island ga proglašava počasnim građaninom.

Nekako u isto to vrijeme, nešto ranije, njegov sugrađanin iz Bola na Braču, Josip Viličić, 1947. godine konstruirao je mreže sa čeličnim lancem; zamijenjeno je dotadašnje olovo pa su mreže brže tonule u more.

A onda u dvije godine, dva izuma i opet je riječ o Bračanima. Prvo je Mike Pulišelić iz Bola na Braču, 1955. godine izmislio sintetičku mrežu, da bi godinu iza, Ante Nižetić iz Selca na Braču, konstruirao kompletan brod od sintetičkog materijala.

S južnih pacifičkih mora, zanimljiva je priča iz Čilea, konkretno, Antofagaste. Viški ribari, Ivo Vidović iz Komiže i Jure Zorotović iz viškog sela Okjučina, u kraju poznatom po rudarstvu i salitri, prvi su krenuli sa preradom ribe i konzerviranjem. A tada sreću Matea Zlatara iz Povlja na Braču, koji se dotad bavio vađenjem salitre iz rudnika. Bračka škola snalaženja u životu se pokazala uspješnijom te brzo postaje najveći proizvođač ribljih konzervi u cijelom Čileu, šireći biznis od Antofagaste na sjeveru do Punta Arenasa na jugu.

( Čile je još zanimljiv i što podsjeća na Kaliforniju; Ande bi bile Rocky Mountain, a argentinski pampasi do Atlantika paralela za prostor od Mississippija do Istočne obale. Ergo, donja Amerika ili mala Amerika, a ne samo latinska Amerika.

Još je interesantnije da je danas Antofagasta grad u kojem se najviše na svijetu priča čakavicom. Nekih 160 000 ljudi, od preko 400 000 koliko ih Antofagasta ima ukupno. Rezultat je to visokog nataliteta i što Dalmatinci su pozicionirani među gornje slojeve društva pa se time lakše zadržao i arhaični oblik govor predaka. Srebrena medalja za čakavštinu u svijetu pripada glavnom gradu Čilea, Santiagu, u kojem oko 100 000 koristi čakavicu. Treće mjesto drži Rijeka u kojoj je nešto manje od 100 000 čakavaca. Split je žnj na toj ljestvici; jako malo čakavaca preostalo, a velika većina su štokavci – ikavci.

Štokavština u Dalmaciju dolazi za vrijeme Turaka i to preko Vlaha ( kako bi rekli u Istri/Kvarneru), a u Dalmaciji su se nazivali Vlasi ( poslije je to iskrivljeno u Vlaji ). Oni su neslavenski romanski stočari, porijeklom sa prostora današnje Rumunjske, koje su Turci unajmljivali da ratuju za njih. Nomadi bez zemlje, kojima je u početku bilo zabranjeno da se žene sa slavenskim narodima, poslije im je to dopušteno te se na taj način slaveniziraju i primaju kršćansku vjeru. Glavnu povijesnu zbunjozu stvorili su Mlečani koji su sve Slavene nazivali jednim imenom: Morlaci, po crnoj suknenoj odjeći koju su često nosili, smatrajući ih nižom vrstom u odnosu na sebe, ne razlikujući specifičnosti jednih, drugih ili trećih. Kako se dio naroda pred Turcima sve više povlačio u gradove, to i oni preuzimaju mletačku terminologiju pa i njima sve što je izvan grada jest morlačko, tj vlaško. Danas se smisao riječi Vlaj pridaje za Dalmatince koji ne vide more, to jest žive u zaleđu, a kulturološki mogu imat ili ne imat turske utjecaje, dok je vjera sporedna stvar. Tipična prezimena vlaškog porijekla su "dvoimena" i bez dodatka "ić", kao npr Gazibara, Gazivoda, Krivokuča, Krivokapa, Stanivuk, Delipetar, Pecikoza, Popivoda, Ubiparip, Vukorepa, Skočibuha, Konjevoda, Munižaba, Počuča i tome slično. Ergo, ikakvo generaliziranje oko njih nije moguće jer vodi u slijepe ulice. )

Smatra se da su do WWII svi dalmatinski iseljenici to što jesu po porijeklu, ali već iza rata kontaju se kao Amerikanci. Drugim riječima, Komižani predstavljaju old skul, tj pionirsku fazu ribarstva. Dolaskom modernije tehnike, stara znanja manje su važna, ali to i jest simbolika Mjeseca u Ovnu – da posije sjeme, i sebi i drugima. U razdoblju nakon rata, ulogu Komiže u ribarskoj Americi preuzima mjesto Kali sa Dugog Otoka. Kaljani preuzimaju posao u svoje ruke, predvodeći posade u lovu na tune i inćune po Pacifiku. Radeći za Lawrence Zuanicha, posebice se isticao Ante Dundov zvan Kongo, službeni svjetski rekorder u izlovu tuna sa svojim brodom Apollo '80-ih godina 20. stoljeća. Iz tog vremena datira i neformalna rang lista who is who u ribarskom svijetu: Norvežanima daj udicu, Poljacima koču, Portugalcima navigaciju, a Hrvatima mrežu za ribolov.

Za kraj ove ribarske sage recimo da je kalifornijski Senat u Sacramentu 27.07.1978. donio Rezoluciju br. 867. Njome se zahvaljuje gradu Komiži i njezinoj osnovnoj školi povodom 150 godina od osnutka, tijekom čega je odškolovala brojne ribare koji su podigli američko ribasrstvo u snažnu industriju ( poimenice se spominju Martin Bogdanovic, Vincent Evich, Joe Mardesich ).

Ali to nije sve, kako bi rekli u reklami pa spomenimo još neke zanimljivosti. Najviše američkih predsjednika rođeno je u znaku Vodenjaka, a to je znak na vrhu 10. kuće, u kojemu je i dispozitor Sunca u Raku, tj Mjesec u Vodenjaku – kulminirajuća planeta. Nadalje, samo dva predsjednika se nisu religiozno izjasnila te ih se smatra ateistima. Jedan je Thomas Jefferson i osnivač je prve politička stranke u Americi ( Demokratska stranka, 1792. ), a drugi Abraham Lincoln, republikanac, najpoznatiji po tome što je bio predsjednik u vremenu građanskog rata, na strani Unije koja se zalagala za ukidanje ropstva, a život završio atentatom u kazalištu. Znak Vodenjaka označava i preokret, a prirodno mjesto mu je 11. kuća, koja između ostalog vlada i političkim strankama. Pa je razvidno da su Demokrati u početku favorizirali ropstvo kao dio ekonomije, dok su Republikanci bili protiv. Danas je situacija obrnuta, makar na onoj deklarativnoj razini, u smislu ljudskih prava za pripadnike crnačke populacije. ( Astrološki se to vidi kroz poziciju Neptuna u Djevici, koji predstavlja Afroamerikance u horoskopu Amerike. U znaku je svog izgona, slaboj poziciji dok istodobno dolazi iz 11. kuće, a nalazi se u 5.-oj, koja je prirodno kuća Lava, a to je znak Neptunovog pada pa ne dolazi potpuno do izražaja politički preokret osim na razini umjetnosti, sporta i show bussinessa. Sa druge strane, Neptun je u dobrom aspektu sa Plutonom u 9.-oj, a koji dolazi iz 6.-e kuće pa to ukazuje na stranu radnu snagu (mijenjanje imena, kulture, religije, kao i mnoštvo drugih useljenika koji simboliziraju stranu radnu snagu. Kvadrat Neptuna sa Marsom u 1-oj kući, a koji dolazi iz 12. -e i umetnute 6-kuće, predstavlja stradavanje, iskorištavanje, bolesti, ropstvo. Kako ovaj Mars između ostalog simbolizira Indijance u američkom horoskopu, to znači da im je bilo dopušteno jedino prema njima liječiti frustracije ( Neptun u aspektu uvijek slabi snagu Marsa ), tj bili su dobrodošli kao vojnici u svim vojnim poduhvatima, a zajednička sudbina im je da postanu american citizen ( Merkur u Raku vladar je i Neptunu i Marsu, ali i Ascenedentu, a on predstavlja naciju u cjelini ). Ovaj Neptun je u konjukciji sa Lilit što ga izobličuje na način da ga potpuno razara ili mu daje demonsku snagu. Prevedeno, kultura koju su Afroamrikanci dali Americi potpuno je nespojiva sa dotadašnjom kulturom američkih useljenika ( blues & jazz ). Od početnog bijelačkog odbijanja, uslijedilo je mažnjavanje, a onda i puno pravo glasa. Sličan put su crnci imali i u sferi sporta, rata, a naposlijetku i kriminala.

And last but not least, simbol/maskota najstarije američke stranke – Demokratske – jest upravo magarac!

Što nam govori ova veza Dalmacije i Amerike, sa naglaskom na more i ribarstvo? Ukazuje da se promjenila točka gravitacije za Dalmaciju. Gladna usta simbolizirana Mjesecom u Ovnu hranila su se prvenstveno mesom, a sada se glad utažuje ribom. Mreža kao ribolovni alat iskače u prvi plan. Mrežom, kao i paučinom, paucima općenito, vlada his majesty Saturn. Saturn i Jarac vladaju Jugom kao stranom svijeta, a istovremeno Saturn predstavlja i iskustvo, prošlost. Ergo, tek kad se ogromno iskustvo oslobodilo svoje prethodne gravitacije, tj sredine, dalo je sebi mogućnost da obični, mali, neznani ljudi postanu netko i nešto, face i učitelji, izumitelji. Dalmatinci su u Ameriku donijeli iskustvo ( Saturn ), čineći promjene, otvarali su nove granice( Vodenjak ). Dnevni domicil – Saturn u Vodenjaku – stoji u sekstilu sa Mjesecom u Ovnu: talent + suradnja; intuicija + nagon; muški znak = aktivnost. Ili, postavljali su granice ( Saturn = zid, tj granica ), na način da su rušili i prelazili granice ( Vodenjak ).

Postoje i neke objektivne okolnosti u svemu tome. Otoci i priobalje su ustvari davno potopljeni Dinaridi, stoga se istočna obala Jadrana dosta razlikuje od zapadne po dalmatinskom kršu, tj karbonatskim stijenama. Specifičnost su ponornice, kanjoni, sedrene barijere, krška polja; raznolikost bioloških vrsta i endema, posebice na području planina Velebit, Dinara i Biokovo. Količina i kakvoća pitke vode, dostupnost svima i svugdje putem javne vodoopskrbe ( Hrvatska je peta u Europi po ukupnim zalihama pitke vode ). Na Mediteranu još samo Grčka ima razvedenu obalu i mnoštvo otoka koji se naslanjaju na blisko kopno; to daje jaku vezu i logiku života na relaciji otoci – obala, obogaćivanje i nadopunjavanje, međusobne kompenzacije. Veliki otoci poput Sicilije, Sardinije ili Korzike ( španjolsko otočje Baleari imali su povijest preuzimanja sličnu Siciliji; često su dijelovi otočja istovremeno pod različitim vladarstvima, a posljedica svega je da nisu bili odveć integrirani sa bliskim kopnom, čime je izostala puna sinergija ) više funkcioniraju kao mini kontinenti. Kako su Grke u mnogočemu turska osvajanja bacili ekonomski i kulturološki u prošlost ( bolje reći, ucijepljen im je drugačiji kulturološko – ekonomski krvotok od dotadašnjeg), a Talijani su primarno žabarska, a tek sekundarno pomorska nacija, preostali su na karti središta zemlje ( Sredozemlje = Mediteran ) tek Hrvati, jedini slavenski narod koji se dočepao toplog mora, baštineći pomorsku tradiciju, ponajviše kroz Dalmaciju i Dalmatince.

Pomorska tradicija se ponajviše ogleda kroz prekomorska putovanja, ekspedicije i istraživačke pionirske poduhvate. Povijest pamti raznorazne Talijane, Austrijance, Mađare i tome slično, ali jako malo i nikako Hrvate kao dionike pomorske baštine. Spomenimo neke koji iskaču iz paštete.

Vice Bune ( 1559. - 1612.), dubrovčanin sa otoka Lopud, u službi španjolskih kraljeva Filipa II i Filipa III. Otplovio do indijske Goa-e, a tamo je osnovan i dubrovački trgovinski emporij Sao Brez ( danas prigradsko selo Gandaulim ). Prvi Europljanin koji je doplovio do Novih Hebrida ( današnji Vanatau ) u Pacifiku, a među prvima do otočja Bismarck sjeveroistočno od Nove Gvineje. Više godina proveo na putovanjima po Srednjoj Americi gdje je boravio kao španjolski izaslanik za Meksiko. Potkraj života skrasio se u Napulju kao konzul Dubrovačke Republike, održavajući dobre odnose sa Španjolskom, koja je u to vrijeme bila vladar Napuljskog kraljevstva.

Ferdinand Konščak ( 1703. - 1759. ), Varaždinac kojeg povijest pamti pod imenom Fernando Consag. Riječ je o svećeniku isusovcu, misionaru u Meksiku, a istodobno i astronomu, matematičaru, geologu, prirodoslovcu, graditelju puteva i nasipa. Prvi je ustanovio da je poluotok Kalifornija upravo to, a ne otok kako se dotad smatralo. U sjevenom dijelu Kalifornijskog zaljeva po njemu se nazvao i jedan otočić, Consag Rocks.

Ivo Visin ( 1806. - 1868. ) iz mjesta Prčanj, Boka Kotorska, šesti je profesionalni moreplovac koji je nakon Magellana otplovio cijeli svijet. Brodom Splendido krenuo je 11.02.1852, iz Antwerpena pod Habsburškom zastavom. Rutom Antwerpen – Rt Horn – Valparaiso – San Francisco – Honolulu – Singapur – Bangkok – Hongkong – Rt dobre nade – Plymouth – Trst, nakon 7 godina, prenoseći razne terete, uplovljava 30.08.1859. u Trst. Car Franjo Josip I odlikovao ga je počasnom bijelom zastavicom za trgovačku mornaricu ( Ehrenflagge Weiss, Merito Navali ) te viteškim križem reda Franje Josipa.

Dragutin Lerman (1863. - 1918.) iz Požege, sudionik je Stanlayevih ekspedicija u porječju Konga. Uspostavio je belgijsku kolonijalnu upravu nad Kongom, a otkrio je i slapove na rijeci Kwilu koje nose danas ime Zrinski Chutes.

Braća Mirko (1871. - 1913. ) i Stjepan Seljan ( 1875. - 1936.) iz Karlovca, istraživači Afrike ( Etiopija ) i Južne Amerike. Radili su geomorfološka, klimatološka i etnografska istraživanja.

Za sobom su ostavili mnoge knjige i putopise na raznim jezicima, a povijest ih najviše pamti po tome da su napravili najpreciznije kartografske projekcije/mape cijele Južne Amerike do tada.

Za Marka Pola ( 1254. - 1324.) još se spore Talijani i Hrvati čiji je, ali ono što nije sporno jest da je obiteljskim porijeklom sa Korčule ( a i tu su sporenja oko mjesta rođenja, Korčula ili Mleci ) i da je punokrvni Dalmatinac. Povijest ga pamti po tome što je svojom knjigom o putovanjima sve do Kine, inspirarao gomilu ekspedicija i istraživača koji su tražili zapadni put do Indije, nakon što je Bartolomeu Dias, Portugalac, otkrio pomorski, oko Afrike, ali je taj put bio dugačak i opasan ( posebice oko Rta dobre nade gdje se sudaraju jake pomorske struje Atlantika i Indijskog oceana, čineći u ono doba, 1488. godine, put jako rizičnim ). Kako se Dias dobacio tek do obala Istočne Afrike, prvi koji se dohvatio Indije bio je Vasco de Gama, Portugalac, 1497. godine. Kolumbo je nekoliko godina ranije, 1492., otkrio zapadni put do Indije, kako se tada smatralo, pa je domoroce nazvao Indijanci, misleći da je došao do otoka ispred Indije, a ustvari su to bili Bahami, a nešto kasnije je dopilotao i do Kube i Haita. Kolumbo je još dvaput prelazio Atlantik, bio i u Južnoj Americi, ali nikad nije nogom ugazio u Sjevernu Ameriku. Naravno, toplu vodu da se radi o novom kontinentu a ne o Indiji, otkrio je Amerigo Vespucci, koji je zapisivao običaje domorodaca i mjesta gdje je putovao i istraživao. Po njegovim zapisima, Martin Waldseemuller, Nijemac, ucrtavao je kartu novog kontinenta te ga nazvao imenom Amerika.

Ova priča je znakovita iz više razloga. Prvenstveno, otkriće Amerike je nešto što je umnogome obilježilo cijelu zapadnu civilizaciju unatrag zadnjih nekoliko stoljeća. To je bio i konačni dokaz da je Zemlja okrugla lopta, a ne okrugla ravna ploča; to je i početak kraja utjecaja Crkve i formiranja svjetovne vlasti pod krinkom religije. Bogatstvo koje je otkriće Amerike donijelo, politiku europskih država i naroda otada je svodilo prvenstveno na jedno jedino i najvažnije pravilo: money talks/ money rules. Otada postoji i kovanica za Europu kao Stari kontinent, a za Ameriku Novi svijet. Simbolika na razini Saturna i Urana je i više nego jasna.

Nadalje, uočljivo je da su otkriću Amerike kumovala dva Talijana. Jedan je bio u službi Španjolske i zvali su ga genovese Columbo, a drugi je bio u službi Portugala, firentinac Vespucci. Tek stoljećima iza oba dva postaju Talijani, a tek usput i Đenovljanin i Firentinac.

Kako je povijest učiteljica života, a ona se u ciklusima kao rijeka ponavlja, znajući koliko je rimski car Dioklecijan utjecao na budućnost Dalmacije ( i ne samo nje!), a znamo i što je on po porijeklu ( Ilir iz plemena Delamti ), nameće se i zaključak o Marku Polu: ni prvi ni zadnji koji vuče genetiku dalmatinskog krša ( kopnenog ili otočnog, svejedno ) i koji svojim sjemenom oplemenjuje, nadahnjuje, a da bi neki drugi oplodili ono čemu je on bio inspiracija i zanos.

Jedan od boljih primjera za sve ovo gore navedeno jest priča o Antunu Lučiću. Pod tim je imenom rođen 1855. u Splitu, a umro je pod imenom Anthony Francis Lucas 1921. godine u Washingtonu. Ono što ga razlikuje od gomile drugih koji su rodili se, živjeli i umrli pod različitim imenima jest biografija. Rođen u obitelji brodograditelja i pomoraca, odlazi na više školovanje u Graz gdje završava za strojarskog inžinjera. Ulaskom u Austrijsku Pomorsku Akademiju, u Rijeci i Puli služi kao drugi poručnik. Odlazi 1879. u Ameriku, Michigan, kod strica. Američko državljanstvo dobija 1885. godine kao Anthony F. Lucas. Povijest ga pamti kao izumitelja više stvari sa područja tehničkih znanja vezanih za naftnu industriju, ali jedno strši kao Himalaja. Riječ je o rotacijskoj hidrauličnoj bušilici za naftu koja je prvi put proradila 10.01.1901. godine u 10:30 A.M. u mjestu Spindletop, blizu Beaumonta u Texasu. U financiranju tog poduhvata sudjelovao je D. Rockefeller, uz još neke ulagače, čime se ovaj i naglo obogatio. Otad grad Houston postaje središte američke naftne industrije, Texas kao država se enormno bogati, a Amerika prestiže Rusiju u proizvodnji nafte. Nakon toga Lučić je obavljao razne konzultanske, ali i političke dužnosti po Americi i svijetu. Nakon smrti, Američki institut za geološka i metalruška istraživanja 1936. godine ustanovljava godišnju nagradu Anthony F. Lucas Gold Medal Prize za istraživanja na području nafte. Osnovna škola u Beaumontu dobija ime po njemu, kao i jedna ulica. U muzeju na ogromnom obelisku sagrađenom njemu u čast, stoji natpis: : "On this spot on the tenth day of the twentieth century a new era in civilization began."

Kvaka je u tome da je ovog čovjeka povijest pamtila kao Austrijanca, da bi potom postao Talijan, a naposlijetku biva pokopan kao netko tko je ilirskog porijekla. Nit je bio Dalmatinac, nit Hrvat već Ilir. Zašto je to tako, nije se za čuditi, ako znamo da, osim politike, i kulturološki Dalmacijom vlada crnomorski sliv logike života zadnjih 200 godina. Ta logika života more doživljava kao plijen, kao nešto što služi da se operu noge i mazne lova. Sigurno nije pomoglo niti to što su Vis i Lastovo za vrijeme SFRJ bili proglašeni vojnim strateškim otocima te je bilo zabranjeno strancima da dolaze na njih. A zagledavajući se u passport svih ovih ljudi o kojima je dosad bilo pisano, nitko nije imao domaće državljanstvo. Ergo, bili su stranci. A znamo da stranci spadaju u simboliku Urana. Iz toga se da zaključiti da bi ti ljudi unijeli promjene u ondašnju SFRJ. Očito se tadašnja vlast bojala ikakvih promjena koje ne bi bila u stanju kontrolirati. Ili, prevedeno, Saturn se bojao Urana.

Mnogi ostavljaju šećer za kraj, a tome sam i ja sklon. Tim prije što naredna priča se tiče i mog rodnog kraja, mjesta gdje sam odrstao i proveo većinu svog dosadašnjeg života.

Glavni glumac jest Miljenko Grgić, iz vinarske obitelji, Rođen je 1923. godine u selu Desne, pored Kule Norinske u dolini Neretve. U Zagrebu je završio studij poljoprivrede, smjer enologija. Odlazi 1954. godine u Zapadnu Njemačku na daljnje školovanje, no tu brzo ostavlje sve i odlazi u Kanadu, odakle se spušta u Kaliforniju, u Napa Valley, sjeverno od San Francisca. A tu Mike Grgic, kako bi rekli Ameri, postaje jedan od najpoznatijih američkih vinara. Povijest ga pamti po tome što je svojim američkim chateau montelena chardonayem 1973. godine u Parizu potukao najbolje francuske vinare iz Burgundije na degustaciji vina poznatoj kao The Judgement Of Paris, čime je šokirao domaćine Francuze, a oduševio Amerikance. Godine 2008. Grgić je od strane Culinary Institute Of America primljen u Vintners Hall Of Fame.

Ono što je nama najzanimljivije nije chardonay iz Napa Valleya već jedno drugo vino. Radi se o najpoznatijem američkom vinu, ime mu je zinfandel. Dugo vremena se smatralo da je riječ ustvari o talijanskom vinu primitivo iz regije Apulija, sa juga Italije. DNK analiza je ustanovila istovjetnost, ali je problem nastao u činjenici da to vino nije izvorno talijansko već da su ga Talijani posudili sa istočne strane Jadrana. Potom se išlo u potragu za nekim od austrijskih ili mađarskih vina, ali to nije dalo nikakvih rezultata. I kad su bidni Amerikanci već skoro odlučili proglasit zinfandel oriđiđi američkim vinom u nedostatku pronalaženja njegovih europskih korijena, pojavio se on, sila majk, to jest Miljenko Grgić, sa svojim ogromnim autoritetom u vinarskom svijetu. Naime, to vino, s kojim se susretao na dnevnoj bazi, neodoljivo ga je podsjećalo na plavac mali, najpoznatije crno vino u Dalmaciji, ali i puno šire. Uložio je svoj autoritet da se zaustavi amerikanizacija zinfandela i krenuo u suradnju sa enolozima na Agronomskom fakultetetu u Zagrebu da se to i znanstveno dokaže. Povezuju se američki i hrvatski stručnjaci te zaključuju 1998. godine da plavac mali nije zinfandel. Točnije, utvrđeno je da je zinfandel stariji od plavca malog te da mu je najvjerojatnije otac. Ali, trebalo je pronaći majku, ili još bolje, pronaći domaću dalmatinsku lozu koja jest ono što amerikanci zovu zinfandel. Uslijedila su nasumična i mukotrpna istraživanja po dalmatinskim vinogradima u traženja uzoraka vinove loze koja bi dovela do rješenja zagonetke porijekla zinfandela. Napokon su 2001. godine laboratorijska istraživanja uzoraka u Zagrebu i Kaliforniji na institutu Davis dokazala da je sorta vina dobričić, sa otoka Šolte, mater plavcu malom, a sam zinfandel je pronađen u nekoliko preostalih starih trsova u vinogradu Ivice Radunića u Kaštel Novom ( Kaštela su između Splita i Trogira ). Ta sorta od davnina ima svoje ime tribidrag, a ponegdje pribidrag, da bi u svjetlu iznova rođene sorte dobila ime kaštelanski crljenak. Uz Grgića koji je inicirao pokretanje ozbiljnih istraživanja, najzaslužniji za ovo otkriće, osim vinogrdadara Radunića, jesu Carole Meredith iz Kalifornije te Edi Maletić i Ivan Pejić sa Fakulteta agronomije u Zagrebu. Nekoliko godina poslije, u suradnji Talijana i Crnogoraca, utvrđeno je i da crnogorsko vino kratošija ima isto genetsko porijeklo, ali još nije posve jasno određeno u trokutu vina vranac, krstač i žižak ko je kome ćaća, a ko mater, brat ili sestra u odnosu na kratošiju. Kako god, sorta koja je skoro nestala ( slabo je otporna na bolesti pepelnice i sive plijesni, a dozrijeva ranije od drugih crnih vina ) danas je prisutna u svijetu još u Australiji ( na tri lokacije: Western Australia, South Australia i New South Wales ) i na meksičkom poluotoku Baja California.

Za one koji žele znati više, recimo da najstarije ime zinfandela jest tribidrag i da se spominje još u 15. stoljeću u Dalmaciji. Naziv primitivo prvi put se spominje 1779., a zinfandel 1837. godine. Američka stručnjakinja za enologiju i suradnica Caroline Meredith, Jancis Robinson, zalaže se da se upravo uzme tribidrag kao ime, jer je to i prvo ime. Riječ je grčkog porijekla i označava rano zrenje, dok talijanski primitivo dolazi od riječi primitivus i označava to isto: rano ili koji prvi dozrijeva. ( Za zinfandel se ne zna točno porijeklo imena, osim što se pretpostavlja da je preko Austrije vinova loza dopilotala u Ameriku pa ju je netko tresnuo germanizmom posred čela. ) U simbolici Dalmacije, kojoj je genetski dano da bude i jest Mjesec u Ovnu, apsoštrumfno je normalno da to bude baš tribidrag, da se povežu stare veze sa Grčkom, preko njihovih antičkih kolonija u ondašnjoj Dalmaciji. Mjesec simbolizira i tekućinu, a u Ovnu to je primarna i osnovna tekućina za život. S jedne strane to je kvalitetna voda krških rijeka, a sa druge strane božanski napitak zvan vino. ( Treba se odgojiti na vinu, da bi se moglo uživati u vinu.Ili, in vino veritas! )

Za one koji žele znati još više, recimo da ime pribidrag potječe sa područja Omiša. Otkrićem tajne zinfandela i povezivanjem sa kaštelanskim crljenkom, uslijedila su nova saznanja, novo slaganje kockica mozaika. Tako su na području Svinišća pronađeni trsovi loze istovjetni zinfandelu/crljenku, a koji su od davnina imali naziv pribidrag.

D point iz da se Svinišće nalazi u zaleđu Omiša, na području nekadašnje Poljičke republike ( srednjevjekovno područje koje je Turcima plačalo harač, a od strane Mletaka imalo autonomiju; najjači razvoj bio je u 15. stoljeću kada su imali svoje knezove, a živjelo se po tzv Poljičkom Stautu; tek dolaskom Francuza brišu se tragovi postojanja ), da bi se kroz ratove narod iz Poljica selio u 3 smjera: prema Splitu, prema moru između područja današnjeg Omiša i Stobreča i prema Kaštelima. Melting pot Splita vremenom je sve asimilirao u građane, ali ovi sa područja Kaštela i Podstrane/Omiša zadržali su puno sličnosti: isti nazivi ulica i nadimaka, iste sorte voćki, posebice trešanja, iste sorte vinove loze, isti naglasak i dijalekt, generalno ista okrenutost zemlji i poljoprivredi, a ne moru ( jer vuku genetiku iza brda ). Reklo bi se, svako zlo za neko dobro. Prodori Turaka i nemogućnost života na zemlji u feudalnom sistemu, kada je te zemlje sve manje i manje na raspolaganju, uvjetovali su preobrazbu und transformaciju od čobana/pastira u pomorca/ribara; poljoprivrednik je onaj/ono što vezuje i staro i novo zanimanje. Kaštelani i Omišani/Podstranjani ustvari su daleki rođaci. Zato tribidrag i pribidrag su dva potpuno ista vinska brata blizanca, nalik Luke Skywalkeru i princezi Lei, razdvojenima da bi se opet našli zajedno.

Američki vinar Larry Turley, nakon što je sa obitelji posjetio Pelješac u društvu Grgića i na licu mjesta se upoznao sa pričom o zinfandelu, a potom i njegovom sinu plavcu malom, izrekao je rečenicu u kojoj je srž svega što Dalmacija jest, misleći pritom tek na obično vino. " Kraljević koji nikada neće biti kralj", rekao je, stavljajući u isti level zinfandel/crljenak sa puno poznatijim sortama sauvignon i merlot. Ofkors, jedni su toliko stari da su skoro i nepoznati, a drugi su puno mlađi i poznatiji, ali ne i bolji. Ovo pravilo može se bez sumnje implementirati u puno toga, a ne samo u vino.

Držeći se latinske logike ubi bene, ibi patria ( gdje je dobro, tu je domovina ), evo nekoliko primjera prinčeva bez kraljevskog prijestolja.

Ivan Vukić, kojeg su susjedi sa zapadne strane Jadrana preoblikovali u Giovannija Luppisa, 1875. godine u Rijeci izumio je torpedo.

Josip Belušić iz Labina, godine 1888. na Svjetskoj izložbi u Parizu, kada je svijetu predstavljen Eiffelov toranj, prolazi ispod radra sa svojim izumom brzinomjera i brojača kilometara, što su preteče današnjem tahografu i taksimetru.

Ivan Vučetić iz Hvara, emigrira u Argentinu i postaje Juan Vucetich. Kao policijski službenik, metodom otisaka prstiju rješava jedno komplicirano i dotad nerješivo ubojstvo. Ta metoda početak je korištenja daktiloskopije u svijetu.

Franjo Hanman iz Drinovaca, godine 1903. u Beču konstruira prvu ekonomičnu električnu žarulju sa metalnom niti.

And last but not least, Martin Soljačić, rođen u Zagrebu, a sa MIT- om i Princetoneom na leđima, uspijeva ono što je Nikola Tesla naznačio u teoriji, ali nije imao prilike i u praksi. Na čelu tima znanstvenika, godine 2007. vrši prvi bežični nezračeći prijenos energije. Pomoću dviju zavojnica, udaljenih dva metra, upalio je žarulju od 60 W. Tim pokusom uspješno je prenešeno 40% energije.

Ovaj zadnji primjer Soljačića na neki je način rezultat ukazanja Anthony Maglice, izumitelja megapopularne maglite baterijske svjetiljke. Rođen 1930, u New Yorku, vraća se uslijed tzv Velike depresije '30-ih godina sa roditeljima na otok Zlarin pored Šibenika. Nakon WWII odlazi 1950. natrag u Ameriku i tamo ostvaruje veliki biznis sa maglite svjetiljkom. Srce ga vuče doma i ulaže svoje novce '90-ih godina u prvu spalionicu smeća na Jadranu, ali koja nikad nije proradila.

Razlozi bi u kratkim crtama bili – naša posla. Maglica se nakon svega razočaran vraća u Ameriku.

Što nam ova priča o Maglici govori? Prvo, da je došlo novo vrijeme jer se tijekom života čovjek može otisnuti na kraj svijeta i vratiti doma, i tako nekoliko puta. Komunikacija i prijevoz dovedeni su do te tehnološke razine da ni pomorci više nisu ti koji pola godine i više mjeseci su na moru a da kopna ne vide.

Druga stvar je ponavljanje priče iz vremena SFRJ, koja se osim političke emigracije, silno bojala i ekonomske emigracije. Kako bi to popularni meme-ovi rekli: strah vodi u ljutnju, ljutnja u mržnju, a mržnja u patnju. Potpuno je isti princip i sa rođacima, gdje jedni su na selu bogu iza nogu,a drugi u gradu ili na moru; ili susjed koji znoji se na baušteli, a drugi doma rinta za sitne pare. Političari i njihove elite također su samo ljudi i nisu nimalo cijepljeni od jedne od najgorih astroloških pozicija emotivnog stanja ljudske duše, a koju simbolizira Mjesec u Škorpionu: ljubomora i zavist, koja nekad zna odvesti u patološko stanje, tipa radije neka susjedu crkne krava.

Znamo da je Škorpion fiksni znak i da gospodari mrakom. Hvata se bitaka samo onda kad zna da će pobjediti. U suprotnom, čeka u zavjetrini pravu priliku. Na suncu i po pravilima, nestat će ko i govno na kiši. Odgovara mu situacija u kojoj nema pravila. Ili, kad se pravila vuku ispod stola. Brzo i lako detektira tuđe slabosti pa se i hvata, step by step, sitnih koraka koji vode ka krupnom cilju.

Škorpion u negativnom smislu jest kriminal i rat u najširem smislu, elementarno zlo sa kojim čovjek treba da se nosi. Škorpion je i simbol za Tursku kada je Dalmaciji praktično visila glava na ramenu.

Astrološki, Škorpiona ubija suprotnost, a to je Bik: ljubav ili novac, a ponekad oboje. Mito i korupcija na jednoj strani, ili ljubav koja postaje opsjedajuća, bolesna čak.

Škorpion je 8-i znak u odnosu na Ovna i predstavlja njegovu smrt, a to znači da trava više nije ista, ili da voda u rijeci nikad nije ista. Boriti se ili ne, pristati na ponuđene uvjete ili se skupiti i otići ?

Možda da se ovo pokuša objasniti kroz primjer u prirodi. Astrologija se ionako reflektira na život i pojave oko sebe. Političke elite koje su korumpirane i sišu drugima krv, nisu ništa drugo nego ljudi paraziti. Analogija u prirodi za njih bi bili crvi u drvetu, zvani potkornjaci. Nalaze se pod korom, u drvenoj građi, stolariji, daskama itd. Svojim djelovanjem/postojanjem ruše statiku cijele građevine, bivaju štetni za širu zajednicu. Ergo, ako je nešto loše za drvo, zašto koristiš drvo? Zato jer drvo ima svoje prednosti, a jedna od osnovnih jest mobilnost. Ergo, ako si drvo, budi spreman za promjene. Iz toga se da zaključiti da štetnici/paraziti, a potkornjaci spadaju u njih, imaju svoj viši smisao, a to je promjena, milom ili silom jer ništa nije vječno. Stoga, ako je stvar trula iznutra radi crva potkornjaka, tada boja/pitura drži namještaj neraspadnutim, u cjelini. Kao kontrapunkt ovome stoji kamen, Saturn, trajna vrijednost. U Dalmaciji kamena ima koliko hoćeš, pa kao viši oblik – Saturn u Vagi – predstavlja presudu, u obliku kamene umjetnosti: kiparstvo, crkve, palače, dvorci, a u ljudskim odnosima: trajni brakovi, procjene drugih po iskustvu i mudrosti; stari ljudi duge pameti.

Ovakav Saturn predstavlja bogatstvo, analogan je Uranu koji je otkrio Novi svijet i tu se Škorpion povlači, zna da nema dovoljno masla za namazati pred veličinom kruha ispred sebe. Ili još bolje, nema dovoljno jake zube za zagristi jabuku pred sobom. Ako je pametan, uzet će koliko mu treba za osonovni život, bit će viši oblik sebe, bit će orao.

Ako je strahom gonjen, bit će zmija, i u napadu i u bijegu, a Uran će uvijek biti brži, jer mislima se služi, a od misli i sama pomisao sporija jest. Škorpion je misaono spor naspram Urana, samo smicalicom i zamkom može mu se oduprijeti. Ustvari, dok se vatreni obruč oko zmije steže, orao sa neba spas je zmiji. Zmija umire i u želucu orlovom iznova se rađa i živi. Ergo, političari paraziti spašavajući sebe, pilaju granu na kojoj sjede. Ili, ako je usporedba pregruba, stavimo kriminalce namjesto političara; šta je država nesređenija, a vlastodršci sebičniji, to je tlo plodnije, a zrak čistiji za kriminal. Uran je strano tijelo u podijeli plijena između države ( Saturn ) i kriminala ( Pluton ). Šta je Uranu u takvoj situaciji činiti, pitanje se iznova postavlja?

Prije negoli pokušam dati odgovor na to pitanje, možemo na primjeru svagdašnjem pogledati kako funkcionira Država i Rat/Propaganda/Kriminal. One iste podjele i borbe u prošlosti, egzistiraju i u današnjem svijetu. Na jednoj strani je Rimland, a na drugoj je Heartland. Na jednoj strani su sile oslonjene na more i mobilnost, a na drugoj sile koje kontroliraju središnji euroazijski teritorij. Germani su srušili stari Rim, oni pripadaju tzv Heartlandu, zajedno sa Rusima. To je prirodan savez. Sa druge strane, Britanci pripadaju Rimlandu; Rim im je dao slobodu jednostavnim povlačenjem sa Britanskog otoka jer su zubi postali preslabi da bi se cijela jabuka držala pa je nešto trebalo ispustiti. Logično krilo Rimlanda je Amerika. Ergo, svi bitni sukobi jesu upravo i samo između ovo dvoje; kroz povijest iz paštete povremeno izađu Francuzi, Španjolci, Poljaci, Turci, ali svi se oni svrstaju na jednu ili drugu stranu jer same će ih popapati mrak prije ili kasnije.

Rimland se svim silama trudi da održi prevlast u svijetu. Pri tome je mozak u Londonu, a šaka u Washingtonu. ( U horoskopu Amerike Jupiter u Raku predstavlja otvorenog neprijatelja, dolazi iz 7.kuće, a nalazi se u 2-oj, što znači da dijele zajedničke vrijednosti; konjukcija sa Suncem, a vladarom 4.kuće, koja označava porijeklo i pretke. Jupiter u Raku označava i dobru genetiku po ženskoj liniji što sve skupa ukazuje na presudan utjecaj Velike Britanije na život Amerike.) Primjer za to jest britanska politička konzultatntska firma Cambridge Analytica. Kroz kompjutorske programe, tzv algoritmove, imajući na raspolaganju sve dostupne osobne podatke. preko društvenih mreža utjecali su prvo na izbore u Keniji, da bi poslije, nakon dobro savladanog gradiva, trasirali izlazak Velike Britanije iz EU na referendimu, kroz tzv Brexit. I onda kruna na kraju: pobjeda Donalda Trumpa na američkim izborima, gdje su vješto iskoristili rusko petljanje oko hakiranja mejlova Hilary Clinton, a što je posluženo na izvol'te milijunima američkih građana/glasača u personaliziranoj kampanji preko društvenih mreža. Rusima je odgovarao politički vakuum u američkoj izbornoj kampanji, izborima i vremenu smjene/predaje vlasti, da se bolje pozicioniraju u međunarodnojpolitici. No, Rimlandu nisu Rusi glavna meta, mada su oni stalno na tapetu već Njemačka i onemogućavanje bilo kakve jače europske stabilnosti, jer Europa i Rusija se slažu ko prst i nokat, samo kad bi se i njih dvoje pitalo šta žele. ( Rusi ne mogu funkcionirat bez Europe jer im je sav ljudski, ekonomski i svaki drugi potencijal upravo smješten u Europi, a ne u Aziji.) Jedino Britanci remete mir; izlaskom iz EU imat će više manevarskog prostora za dodatno remećenje reda i mira, a trenutno im je prva briga kako Francuze što više udaljit od Nijemaca. Kako će se dalje odvijati stvari teško je predvidjeti. Amerika je još uvijek trenutno najjača i zato im se žuri da kroz zveckanje oružja to stanje i održe na terenu. Uostalom, Izrael na Bliskom Istoku, a opet uz svesrdnu podršku Rimlanda, već desetljećima vedri i oblači i nitko mu ništa ne može.

Tko će pobijediti, tko će vladati svijetom? Najveći osvajač u povijesti bio je Đingis Kan, ujedinio je mnoga plemena, zavladao čak i Kinom. Ali, što je ostalo iza njega? U današnjem svijetu presudan je demokratski kapacitet u narodu koji na taj način pritišče vladare; vlast je ili nametnuta ili je izvršna. Narod prihvaća ili se buni protiv vlasti. Idealne su paralele upravo između Amerikanaca i Rusa s jedne strane i Engleza i Nijemaca s druge. Amerikanci su umnogome kao nacija iracionalni, znak Raka je prejak, emocije pretežu nad umom i to može lako dovesti do krivih zaključaka, a potom i postupaka. Rusi su donekle slični u komparaciji. Englezi i Nijemci su pak drugi par postola. Kulturološki i demokratski potencijal im je umnogome jači negoli i Amerima i Rusima. Upravo stoga se i slažu dobro u Rimlandu kao um ( Englezi ) i tijelo ( Ameri ) te na sve načine pokušavaju spriječiti to isto za Heartland ( um Nijemci, a tijelo Rusi ).

For example komparirajmo malo Amerikance i Nijemce u svjetlu Urana kroz glazbu. Stvar je počela u Americi, točnije u Detroitu, krajem '80-ih prošlog stoljeća i zvala se rave/techno. Pojednostavljeno, glazbena subkultura sa DJ-evima u glavnoj ulozi. Malo iza priključuju se i Nijemci, paralel universe traje kroz početak '90-ih, a onda švapska pegla popeglala je svijet i okolicu. U čemu je kvaka?

Automobilska industrija je kičma kapitalističkog sistema 20. stoljeća. ( Ne da mi se sada obrazlagati ekonomske datosti; to je jednostavno tako.) U Americi je Detroit srce automobilističke industrije. Glazbena podloga i ritmovi koji su izlazili podsjećalo je na automobilsku traku. Kako je industrija upadala u krizu, ni scena nije opstala kao masovna pojava, osim što se u valovima preselila u drugu automobilsku naciju, koja se taman ujedinila na političkom nivou, a ekonomija je počela bujati kao gljive nakon kiše. Dok su Ameri imali potrebu štogod i otpjevati, Nijemcima su riječi služile većinom da bi pjesma imala neki naziv. Dok su Ameri peglali brzo i kratko, Nijemci su razvalačili žvaku; više nije bila riječ samo o pjesmi već o cijelom setu; pojavili su se tzv mixovi pjesama. U početku su radile ploče i gramofoni, a poslije su došli kompjuteri i miksete. Koristile su se drugačije masovne đir droge, Nijemci su uvozili drugačije kulture i obogaćivali svoju itd., a sve radi toga što Amer više nije znao proizvodit dobro i jeftino auto ako je cijena goriva skočila u nebo u odnosu na ranije razdoblje. Pa umjesto da se prilagodi, Amer uveze strane automobile, otvori strane tvornice u svojoj zemlji. Pa je tako u jednoj anketi s kraja '90-ih godina prošlog stoljeća, izašlo urbi et orbi mišljenje Amerikanaca od 70% da je Mercedes američka marka auta, što je još uvijek bio sjajan podatak jer su u još većem postotku Nokiju proglasili japanskom markom mobitela.

I opet se tu vidi stelij u Raku, 2. kuća, ali kao druga strana medalje. Naime, to su osobine Raka i Bika, usmjerenosti na sebe same, prajvet lajf, tzv money security, a za drugo ih nije puno briga. Pa kad se na to nadoveže vladar Merkur, u emotivnom a ne racionalnom znaku, i još je retro, a u osnovi predstavlja zaigranost uma, to jest znatiželju, čemu se čuditi što prosjećan Amer misli?!

A možda sve te zabune i postoje jer se previđa vrijeme koje sjemenu treba dok ne iznikne. Zašto ne reći da je sjeme techna posijano još '70-ih u Njemačkoj, u glazbi grupe Kraftwerk? Dok je Uran bio egzaltiran u Škorpionu. A možda otud i fiksacija Imoćana sa mercedesom, prestižnom markom prestižne nacije, u automobilskoj industriji koja kao lokomotiva vuče druge za sobom. ( Njemačka je Ovan i za malu ovcu predstavlja kraj i početak ; Mjesec konjukcija Sunce u Ovnu. )

Ali, da ne bi netko mislio da je Uran ultimativno must have, ili progressive mindset, po Aleksandru Imširagiću turbo – folk ima sve odlike Urana u sebi. Ne slušam taj tip glazbe pa o tome nemam šta posebno kazati osim notirati već izrečeno.

Šta reći na kraju, čime završiti, na što naglasak staviti? Možda to da Mjesec u Ovnu predstavlja jaku ženu, onu koja sama sebi zna najviše naškoditi, a sve jer je često prisiljena mušku ulogu preuzeti? Ulogu Dalmatinca, koji je prestao samo stoku hraniti i zemlju obrađivati, ovisiti o sudbini, već je i noštromo ( šef palube ili stroja na brodu ) postao, poznaje vjetrove ( Uran ) i zna kamo ići? Na daleke puteve ( Jupiter ), jer putovanja su život ( Sunce )?

Vječni Tin ( Ujević, ofkors ), pomalo sjetno ( jerbo je Rak, duša pjesnička ), nekoć napiše: " Dok se Žid veseli u Hrvatskoj, u novom Jeriku, naš seljak, luda, seli u obećanu zemlju Ameriku."

Lutalica Tin, kao i svaki Rak, voli plakati nad svojom sudbinom. Taj plač je i bol i snaga. Jer te suze peru i liječe.

Mjesec u Ovnu je u peregnitetu – bez dostojanstva – ni dobar, ni loš; ni jak, ni slab. On je lutalica, baš kao i Tin Ujević, za daljine je stvoren, u životu će mu biti onako kako mu se namisti, kako slučaj odredi. Zato vrijedi svašta probati, hrabar biti, strahu se rugati, oprezom se naoružati.

Jedna popularna pjesma opisuje Bosnu riječima, " Vuk je u nas domaća životinja." Za Dalmaciju se vezuje ovca, protokom vremena i tovar. Ali, životinja koja oduvijek živi tu, kojoj je Dalmacija matična zemlja ( iako je rasprostanjena dobrim dijelom Europe ), koja ne zazire ni od otoka, ni priobalja, ni kamenjara u zaleđu, jest najotrovnija zmija Europe. Poskok. Samo ime kaže, po – skok, da je zmija koja skače. Ne toliko sa poda uvis, teška je i troma za to, ali zna se penjati na stablo, tražeći hlad pa iznenadi skokom na čovjeka, jer on je istreniran da zmiju traži/gleda na tlu. Ofkors da poskok simbolizira egzaltirani Uran u Škorpionu; ono što te ne ubije, to te osnažuje. Ili, kako bi to rekao Švicarski alkemičar, liječnik, astrolog – jednom riječju znanstvenik - Paracelzius " hoće li zmijski sok biti otrov ili lijek, to ovisi o dozi."

I dok Tin zdušno vapi nad iseljavanjem ( a i sam je imigrant ! ), ja samo mogu primjetiti logiku crnomorskog sliva života, koja je na hrvatske novčanice stavila i pticu, i kunu, i medvjeda, ali nigdje jedra ili broda. I vidim istu logiku kroz brendiranje u kravati, penkali, psu dalmatincu, a svo brodovlje i jedrilje stalo u uskočko – gusarske podvige.

I dalje ne treba ići.. jer sve se ponavlja. Na kraju svih krajeva, na zadnjem stupnju zodijaka, na 29* Ribe, sve je nestabilno, a intuicija radi u sve šesnaest. Prostorno, to bi bili Hawaii, otočje u mirnom oceanu ( Pacifik ), negdje blizu granice jednog i drugog datuma, gdje se Riba pretvara u Ovna ( Japan, zemlja izlazećeg sunca, u znaku je Ovna ). A može i bliže, na obale Kalifornije ili Australije, hvatajući vjetar i val ( egzaltirani Neptun u Vodenjaku ) za dobar surfing. Enjoy this moment, poručuje surfer jer intuitivno zna da ne traje vječno zadnji stupanj zodijaka.

A može i puno, puno bliže... ubit oko iza obida, centrirat se ka' gušter na zimskom suncu, buljit u prazno, u nebeskiplavo more, u hladu na šentadi ili pred sumrak, kad se boje prirode zaigraju na najjače...pročistit sinuse mirisima oko sebe.. Uff, koliko košta jedan gram fjake ?!

Uzvišeni užitak, egzaltirana Venera na 27* Ribe, simbolizira orgazam. Nakon seksa predstoji kratko razdoblje ničega u glavi, a koliko je to vremenski do zadnjeg stupnja zodijaka, individualna je stvar. Kao što je individualno i kako će netko to vrijeme provesti.

Iz navedenog, mogu zaključiti slijedeće: ono što nalazi se između užitka sexa ( 27* Ribe ) i fizičkog rođenja ( 0* Ovna ) jest blaženo razdoblje života u majčinoj utrobi. Stvarno, zar se nešto može mjeriti sa tim blaženim neznanjem, blaženom sigurnošću i blaženom srećom? Ono kad ti netko kolokvijalno kaže, goni se tamo odakle se i došao. Oh yes, I'd love too !!! Fjaka rules again, lol !